Piše: Jasna Ivanović
Saopštenje Mitropolije crnogorsko-primorske, kojim se reaguje na ,,politička tumačenja crkvenih tema“ od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, nije se takoreć ni ohladilo, a već je iz Eparhije budimljansko-nikšićke stigla suprotno obojena reakcija, u smjeru zahvalnosti Vučiću za ,,konstruktivnu saradnju, poštovanje crkvenog poretka i zajednički rad na snaženju narodnog bića“.
Uz legitimnu razliku stavova dvaju eparhijskih saopštenja, mora se primijetiti da je prvo saopštenje konkretno usmjereno protiv određenog djelovanja jednog političara, dok je drugo odjeknulo kao suprotstavljanje drugoj eparhiji, odnosno opovrgavanje stava MCP.
Pažljivom čitaocu ovih saopštenja neće umaći pohvala, upućena Vučiću od strane Eparhije budimljansko-nikšićke, za ,,prepoznavanje i pravovremeno imenovanje svih izazova i opasnih ideja sa kojima se Crkva suočavala u prošlosti“. Pažljivi čitalac zna da se u ovoj konstrukciji svio i navodni problem crkvenog separatizma unutar Mitropolije crnogorsko-primorske, kojim se maše kad god je političarima ova tema oportuna. Nijednom se do današnjeg dana, niko od brojnih optuživanih za navodni separatizam, nije pomjerio ni za jotu od crkvenog jedinstva SPC, no to proizvođačima ove ,,afere“ ne smeta da je i dalje rabe. Nije im smetalo, i to već vrapci na grani znaju, da onomad za isti navodni separatizam optuže blaženoga spomena mitropolita Amfilohija, iznoseći pored ove i druge gnusne laži u medijima bliskim predsjedniku Srbije.
Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, čije je i samo ustoličenje bilo trnovito, pa potom i nastavak stolovanja na ovom važnom srpskom tronu, dobrim dijelom je zaslužan što je u javnosti utihnula činjenica da je na njega pucano iz vatrenog oružja. Vjernici, ali i tek pažljivi čitaoci znaju – utihnulo se zarad jedinstva, a ne radi zaborava, i to je prosto provjerljiva činjenica na koju moraju računati za sada skriveni vinovnici ovog događaja.
Elem, kao da je malo što od ustoličenja vladike Joanikija naovamo Cetinjski manastir stoji opasan crnogorskim zastavama, te što na par desetina kilometara, na Kosmetu, buja realna opasnost od pretvaranja srpskih svetinja u albanske muzeje, SPC se suočava sa hibridnom prijetnjom – navodnom izdajom u okrilju MCP. Na tom krilu uzlijeće kvazištampa ocvale srbijanske vlasti, kritikujući crkveno-mirjanske krugove u Crnoj Gori. Lojalnost jedinstvu Crkve, prema fabrikantima ove afere, ogleda se u direktnoj podršci režimu određenog političara. I zaista, onaj kome ne smeta uvredljiva banalnost ove paralele, pa i dalje insistira na obavezi podržavanja srbijanskog režima kao da to znači podršku crkveno-narodnom jedinstvu, naprosto ima neke druge razloge za podršku.
Sprega crkve i države nije ni novina, ni izuzetak već pravilo opstanka. Pitanje na koje svaka epoha treba da odgovori jeste način, odnosno skup principa na kojima do sprege dolazi. Toliko nam je još od davnina, i to neprocjenjivo preciznim izborom riječi gradeći srpski etos, ostavila za pamćenje narodna pjesma. U jednoj od njih, ,,Uroš i Mrnjavčevići“, tri srpske velmože bore se za presto, pored legitimnog ali još mlađanog naslednika. Koga zovu da o sporu presudi? Pa, naravno, Crkvu. Ova udaljena aluzija ne čini se ipak drugačijom od današnjice – struktura aktuelne srbijanske vlasti umnogome zavisi od uticaja SPC, naročito nakon okolnosti koje su svlastile crnogorskog bosa Mila Đukanovića. Raskol u SPC bio bi, poštovani pažljivi čitaoče, idealan scenario za Aleksandra Vučića. Ko bi onda, do njega samoga, mogao reći ,,na koga je carstvo“?
I nadalje, aktuelno je pitanje dijametralno suprotno fabrikovanoj postavci – da li separatizam promoviše eparhija koja se protivi određenom djelovanju srbijanskog režima, ili ga promoviše eparhija koja se protivi stavu drugih eparhija? Posledica može biti raskolna do mjere koju je u vrijeme protestnih litija teško bilo zamisliti. No, srbijanskom bosu se žuri… Srećom, ni narodno jedinstvo nije bez nauka, makar se on sveo na čuveni stih pomenute pjesme – bjež’ u crkvu, Kraljeviću Marko! Takođe, ako je vjerovati poeziji, odsudna bitka oko srpskog prestola neće se voditi u Crnoj Gori već na Kosovu. I to će onda biti činjenica na koju moraju računati svi za sada neodređeni vinovnici stvarne i fabrikovane afere ,,separatizam“.
