Piše: Vuk Bačanović
Vijest da je turski vojni orkestar Mehter defilovao Baščaršijom i nastupao u Sarajevu ne treba dočekati histerijom i panikom „od Turaka“ koja dominantno dolazi iz srpskih i hrvatskih, ali i bošnjačkih sekularnih krugova. Sam opis događaja kaže dovoljno: riječ je o vojnom orkestru osmanske provenijencije, vezanom za janičarsku i sultansku ceremonijalnu tradiciju, dakle ne baš o dječijem horu „Leptirić“ koji je razgaljivao okupljene turiste.
Ipak, nije sasvim nerazumljivo kada dio javnosti u tome vidi i simbolički problem: postoje obilježja šehidima povezanim s osmanskim osvajanjem Jajca 1463, postoje narativi koji šehide vezuju za vojsku Mehmeda Fatiha koji je okončao postojanje bosanske srednjovjekovne države, a postoje i predškolske ustanove poput „Obdaništa Sultan Fatih“ u Novom Travniku, koje se pojavljuje i u službenom spisku predškolskih ustanova. Sve to ipak ne znači da treba pokrenuti moralnu paniku s pratećom sirenom za „povratak janičara“.
Treba biti intelektualno pošten i konstatovati da kultura nekadašnjeg osvajača ili okupatora ne mora zauvijek ostati ono što se površno i često sa katastrofalnim posljedicama klasifikuje kao „okupatorska kultura“. Ona to jeste u trenutku vojne dominacije, političkog potčinjavanja i institucionalne prisile; međutim, kroz stoljeća lokalnog života, porodičnog pamćenja, jezika, arhitekture, muzike, vjerske prakse i svakodnevnih običaja, ona može postati dio domaće kulture. Antropolog Homi Baba bi rekao da se kultura ne prenosi kao mrtav paket iz centra imperije prema pasivnoj periferiji, nego nastaje u međuprostorima, kroz ponavljanje, prevođenje, mimikriju, hibridizaciju i lokalnu preradu.
Drugim riječima, imperijalni oblik, kada ga preuzme domicilno stanovništvo, više nije nužno čista oznaka tuđe vlasti: on postaje nešto „skoro isto, ali ne sasvim“, dakle novo kulturno tkivo koje istovremeno pamti porijeklo i mijenja značenje. Srpska aproprijacija krsta sa ocilima i vizantijskog dvoglavog orla pokazuje upravo to kako imperijalni simboli, jednom preuzeti, dinastički, heraldički i narodnosno prekodirani, prestaju biti puki ostaci vizantijske vlasti ili kulturnog zračenja i postaju autentični znakovi srpske državnosti, crkvenosti i kolektivnog samorazumijevanja.
Na isti način kao u srpskom slučaju aproprijacije vizantijske hrišćanske simbolike, osmansko nasljeđe bosanskih muslimana nije, kako se to često uvredljivo sugeriše, državni talog propale imperije, nego je duboko povezano s islamom kao univerzalnom religijom, koja se ne može svesti isključivo na osmansku državu, politiku ovog ili onog sultana ili janičarski bubanj. Islam bosanskih muslimana nije naprosto produžena ruka nekadašnjeg carstva, nego živa vjera, lokalno iskustvo i kulturni svijet koji se u Bosni oblikovao vijekovima.
Ovdje se valja prisjetiti i one gotovo laboratorijski čiste histerije koja je u Sarajevu i Srbiji nastala kada su se, tokom studentskih protesta, zagrlili momak sa šajkačom i djevojka sa hidžabom, pa su vjerski fanatici, partijski telali i fabrički podešeni botovi sa obje strane Drine u tom najobičnijem toplom ljudskom gestu prepoznali dokaz smaka svijeta: ona je za jedne odmah postala „Turkinja“, on za druge „četnik“, kao da ljudi ne nose odjeću, simbole, vjerske i kulturne znakove, nego istorijske krivične presude na glavi. U toj maloj sceni vidjelo se koliko je naše javno mišljenje zarobljeno u najprimitivnijoj gebelsovskoj gramatici: uzmeš jedan znak, iščupaš ga iz života, istorije, porodice, vjere, zavičaja i ličnog iskustva, pa od njega napraviš potjernicu.
Ipak, istovremeno je razumljivo da kod nemuslimana, muslimana koji Osmanlije ne smatraju bliskima ili sekularnih ljudi različitog porijekla ostaje izvjesna nelagoda kada se upravo vojno-osvajački simboli te tradicije predstavljaju kao sasvim neutralan folklor.
Istorijska sjećanja u Bosni, u nedostatku zajedničke kulturne politike u decentralizovanoj zemlji, nisu baš uredno složena u muzejsku vitrinu kako bi ih mase shvatile i stavile na odgovarajuće mjesto, već hodaju uokolo kao izvanredno čestiti domaćini s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima oko seoske međe.
Ako prihvatimo da osmansko-islamsko nasljeđe nije „okupatorski ostatak“, a nije, nego i dio identiteta jednog naroda, zašto je onda još uvijek gotovo misaona imenica da se u Sarajevu koje pretenduje na to da bude glavni grad Bosne i Hercegovine ozbiljno razgovara o npr. Vidovdanskoj litiji, ili o vraćanju ulica Vuku Karadžiću, Petru Petroviću Njegošu, hajduk Veljku ili Milošu Obiliću? Govorimo o ličnostima bez kojih je – bez obzira na prirodne kontroverze koje se za njih vežu i koje postoje u svakom pluralnom društvu – teško objasniti jezik, književnost, političku imaginaciju i kulturno pamćenje srpskog naroda. Ako je Mehter kulturna baština i bosanskih muslimana, a nema nikakvih problema da to bude, onda ni Vuk Karadžić ne može biti četvrti konjanik apokalipse s ćiriličnim bukvatom pod miškom. Dakako, u tom slučaju bi Mehter, kao iznimno interesantan istorijski, folklorni i izvođački performans, morao biti dobrodošao i u Banjaluku i zapadni dio Mostara.
Vuk Bačanović: Dobar dan. Ko su danas vjekovni neprijatelji?
Tako bi, naravno, moralo biti u društvu koje je zaista svoje; ali nije u kolonizovanoj zemlji u kojoj kompradorske elite vlast grade na proizvodnji apokaliptičnih scenarija i redukciji kulture na plemenski alarmni sistem. Pošto se ni o ekonomiji, ni o suverenitetu, ni o stvarnom društvenom razvoju suštinski ne pitaju, preostaje im da glume istorijske čuvare seoske rampe: oni, eto, odlučuju koja će kapa, koja ulica i koji odavno mrtvi pjesnik dobiti dozvolu za prolaz kroz njihovu minijaturnu carinu straha.
Drugim riječima, ako želimo da Bosna i Hercegovina zaista bude zajedničko društvo, a ne skup razbijenih fragmenata koje na okupu drže međunarodni diktat, sve oskudniji grantovi i poneki ambasadorski flaster, onda princip mora važiti za sve, posebno zbog toga jer je BiH statistički jedno od društava sa najmanje incidenata na etničkoj i konfesionalnoj osnovi na svijetu. Ili ćemo se složiti da sve istorijske kulture u BiH imaju pravo na javni prostor na cijeloj njenoj teritoriji, naravno bez trijumfalizma, ponižavanja, prostakluka i simboličkog gaženja drugih, ili ćemo konačno priznati da svako zapravo traži pluralizam samo u sklopu vlastite samodopadnosti. U tom slučaju nema Bosne i Hercegovine kao zajedničkog društva, nego samo tri paralelna memorijalna područja koja ne veže ni zajednička elektrodistribucija.
Zato bi pravilo moralo biti jednostavno: ili neka cvjeta hiljadu cvjetova, ili ništa. Ali ne tako da jedni imaju botaničku baštu, drugi herbarij, a treći dozvolu da postoje samo ako prebivaju duboko ispod nepokošene trave, niti smrde niti mirišu kao da upravo tu nisu ni ponikli.
P.S. Ovaj tekst nastaje usred vrelog ljeta predizborne kampanje, u trenutku kada huliganski servis Sarajeva i Istočnog Sarajeva, po uredno ovjerenoj narudžbenici predizbornih štabova, pali srpske trobojke, otima zastave sa ljiljanima, šara ih krstom sa ocilima i onda se tim epskim dostignućem – nivo: šesti razred osnovne škole, veliki odmor, kritično zapuštena djeca – hvali po društvenim mrežama. I sve to u dva grada u kojima ljudi žive, rade, kupuju, vole se, svađaju se, liječe se i svakodnevno cirkulišu u desetinama hiljada bez ikakve apokalipse, dok im predizborni šamani sa strane očajnički pokušavaju objasniti da bi, za potrebe kampanje, bilo poželjno da se bar malo više mrze.
