Piše: Vojin Grubač
Događaj okupljanja i dizanja, pa potom samoinicijativnog uklanjanja spomenika u Zaostru je bila bizarna cirkuska predstava koja je imala nekoliko jakih negativnih posledica. Učesnici toga skupa su znali da će doći do uklanjanja spomenika ali su ipak željeli odigrati tu predstavu. Znači, svjesno su išli na ideološki konflikt iako za njega nisu bili spremni u smislu medijske borbe i kadrova potrebnih za nju. Ispalo je da su „praznom puškom krenuli u hajduke“.
Podigravanje Đukanovićevoj kamarili i medijske batine
Prva negativna posledica ovog skupa je bila: savršeno centriranje lopte na glavu moćnom propagandističkom bašibozuku Mila Đukanovića, koji je tako nešto jedva dočekao da medijski i politički teško isprebija ideje inicijatore spomenika u Zaostru.
Likove sa Zaostra su uraganski medijski tukli svim sredstvima, ne samo DPS i njegovi sateliti već i stranke manjina skupa sa stotinama Đukanovićevih kolumnista, propagandista, botova i likova po socijalnim mrežama pod realnom imenima i prezimenima. Šanse da se odbrane od takvog napada su bile nikakve.
Tukli su ih nemilosrdno a oni su ćutali, trepćući neznavenim okicama, nesposobni da se uopšte suprotstave. Da ponovim, nesposobni! Kako se nisu mogli suprotstaviti tom propagandnom uraganu, odmah su počeli negdje drugo tražiti krivce, što je logično. Našli su ih u vrhu države i opštinskim strukturama Berana?! Na žalost, krivce nisu tražili u sebi.
Jer, sebi dozvoliti takav režirani skandal a „ne znati“ da sve to ide u korist Đukanovića označava nedostatak zdravog razuma ili namjerno odigranu igru s jasnim ciljem: svim silama pomoći Đukanoviću i njegovoj kamarili da skaču po glavama javnosti narednih deset dana. Šta je u pitanju, to učesnici predstave sa Zaostra mogu sami reći. Možda su bili samo nečije lutke na koncu?
Pucanj u čelo litijskog pokreta
Druga posledica je bila: direktni «pucanj u čelo» duha litijskog pokreta.
Dok je mitropolit Amfilohije objedinjavao narod Crne Gore protiv Monstruma, gdje uopšte nije bilo važno u kojim su istorijskim: političkim i vojnim pokretima preci učesnika litija bili. Gdje je nevažna bila ideološka, partijska, nacionalna, jezička i bilo kakva identitetska kategorija učesnika litija, glumci performansa u Zaostru su građane Crne Gore odlučili podijeliti na „patriote“: one koji su za ličnost u čiju je čast skulptura napravljena, dok su sve druge označili i etiketirali kao „izdajnike“. Baš tako: izdajnici su svi drugi. Kako to?
Dakako, pripadnici karikaturalnog folklornog ansambla iz Zaostra mogu za sebe misliti da su patriote, to nije sporno. Mogu ubjeđivati javnost i da su kosmonauti, na šta imaju pravo.
Međutim očiti je fakt da nemaju ništa zajedničko sa litijskim pokretom, kojeg je vodio mudri mitropolit Amfilohije. Ovogodišnjom temom Zaostra su uradili sve da se velike ideje sabornosti i zajedništva degradiraju.
Oni koji su rukovodili spomeničkom krizom očito su željeli stvaranje raskola u Crnoj Gori, ideološkog i političkog koji može posledično direktno dovesti do vraćanja Đukanovića u orbitu vlasti. Ako to nisu željeli, čemu usmjeravanje vode na te vodenice? Nedostatak pameti ili je u pitanju neki mini projekat?
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Štetna i opasna, plitka i antimudra politika
Takva politika se jedino može ocijeniti štetnom i opasnom, plitkom i antimudrom koja je nepotrebnim skandalom i eksplozijom dvostrukog neandertalizma: od strane učesnika skupa na Zaostru s jedne i Đukanovićevih propagandista s druge strane željela skrenuti pažnju s krucijalnih problema Crne Gore.
Ako je spomenik u Zaostru vođama te skupine uzaludnika važniji od milijardi evra koje su od strane kriminalaca iznešene iz Crne Gore i fakta da u državi 63 odsto žena i 30 odsto muškaraca koristi psihotropne supstance što znači da nam zakonomjerno slijedi biološki kraj ukoliko se hitno ne interveniše, o čemu dalje pričati?
Ako je spomenik bitniji od činjenice da u državnom sistemu radi preko 25. 000 osoba sa lažnim diplomama, što je teški udarac školstvu Crne Gore koje gubi svrhu i smisao da proizvodi stručne kadrove jer su mjesta zauzeli oni „lažni“, tada je potpuno jasno da se radi o osobama bez savjesti i morala.
Da ne govorimo opširnije o tome kako su svojom akcijom bacili u drugi plan ekshumaciju nevinih žrtava iz vremena Drugog svjetskog rata i neposredno poslije njega: čije kosti leže po mnogobrojnim stratištima Crne Gore, počevši od Kotor jame u Nikšiću, pa preko Cetinja, ….
Između ideje zajedništva koje su kroz litije izdizali i na pijedestal postavili mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije i antilitijskih ideja sa Zaostra koje propagiraju neki bijesni, jednostrani i sujetni ljudi puni sebe: izbor je lak i prirodan. Naravno da su ispravan izbor: ideje sabornosti vladika Amfilohija i Atanasija!
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Preko sto godina se vrtimo u krug
Samim tim, ideje sa Zaostra se elegantno mogu odbaciti s porukom dotičnima: ako vam basta, budite i dalje otirači pod nogama stampeda Mila Đukanovića, kao što ste to demonstrirali ovaj put.
U toj ulozi loše i jadno izgledate, jer vaš patriotizam najviše sliči naduvanoj lutki za zadovoljavanje strastvenih želja sumanute ergele Đukanovića čiji njisak sreće zbog iznenadnog i «divnoga» povoda datog na Zaostru i danas odjekuje medijskim prostranstvima Crne Gore.
Traženje krivaca u ličnostima: ministarke Vujović i Lutovca, predsjednika Opštine Berane, je bio pokušaj izvlačenja iz teške medijske situacije sveobuhvatnog prebijanja od strane Đukanovićevih propagandista.
Nesporni je fakt, po posledicama, da je ideja oko Zaostra u svojoj osnovi i pristupu temi bila katastrofalno pogrešna i višestruko negativna, završivši se teškim medijskim i političkim porazom inicijatora te akcije.
Jedno je sigurno, teme iz prošlosti se mogu i moraju rasvjetljavati ali na neki mudar i dobronamjeran način, ne dovodeći u pitanje aktuelne probleme sadašnjice bez čijeg rješavanja mi prosto nestajemo kao narod.
Zato ćemo ovo štivo polako završiti upečatljivim osvrtom kolege Moma Abazovića, koji je sve ovo što se izdešavalo stavio u širi kontekst, rekavši sledeće: «Bojim se da je ovaj narod izgubio sposobnost zdravog rasuđivanja, razlikovanja bitnog od nebitnog. Naprosto, ostali smo zaglavljeni u mračnim tunelima prošlosti i nikako da izađemo na viđelo dana.
Potrošili smo čitav 20. vijek na ratove, revolucije, prevrate boreći se za što veći životni prostor a na početku 21. vijeka sva pitanja su nam i dalje otvorena. Što će reći, vrtimo se u krug. U međuvremenu smo izgubili biološku supstancu tj. stanovništvo, ono što predstavlja najvažniji faktor razvoja i perspektive jedne države. Postali smo jedan ostareo, iscrpljen i obezglavljen narod bez zdrave elite, škole, vojske, diplomatije i institucija. Neka nam je Bog u pomoć!»
