Piše: Vladimir Đukanović
Budimpešta se ponovo nalazi u središtu svetske istorije. Donald Tramp i Vladimir Putin sastaće se u glavnom gradu Mađarske, pod pokroviteljstvom Viktora Orbana, čoveka koji je pre deceniju postao simbol evropske neposlušnosti. Za jedne je tiranin, za druge vizionar, ali je u međuvremenu postao geopolitička činjenica. Ako se Tramp i Putin rukuju u Budimpešti, to neće biti samo gest, već znak da se svet menja brže nego što birokrate u Briselu mogu da razumeju. Dan sastanka još nije određen i zavisiće od rezultata Trampovog sastanka sa predsednikom Ukrajine Zelenskim.
Dok se evropski levičari tresu od besa i uporno rade na hitlerizaciji bucmastog Mađara, desničari likuju i pokušavaju da od Orbana stvore legendu koja postaji samo u njihovoj plemenskoj mašti. U svakom slučaju, Orban ne silazi sa svetskih naslovnica i mnoge kolege iz malenih zemalja mu zavide do bola.
Orban je Budimpeštu godinama pretvarao u političku tvrđavu između Istoka i Zapada. Dok su druge evropske prestonice jurile za globalnim agendama, Mađarska je birala pragmatizam: kupovala je ruski gas, otvarala vrata kineskim fabrikama i istovremeno koristila evropske fondove. Ta politika trostruke igre, koju su mnogi smatrali nemogućom, sada daje rezultate. Budimpešta više nije periferija: ona je postala tačka konvergencije, mesto gde se susreću dve najuticajnije figure našeg vremena. Američko-ruska leđa su hladno okrenuta Zapadnoj Evropi, i rejting tih zemalja rapidno opada iz godine u godinu. Vreme kada je nekog zanimalo šta nemački ili francuski lideri imaju da kažu je prošlo, i zato su smaknuti sa scene. Realna moć Evrope se istopila pred globalnom pozornicom, i većina građana sveta se tome i raduje. Pitam se zašto?
Tramp i Putin nisu saveznici u klasičnom smislu. Oni su dva različita sveta, ali ih povezuje instinkt protiv establišmenta. Tramp je srušio sveto trojstvo američkog liberalnog poretka: globalizam, intervencionizam i medijsku hegemoniju. Putin je sa svoje strane razbio iluziju o jedinstvenom Zapadu i pokazao da ideologija ne može da pobedi geografiju. Njih dvojica, svako na svoj način, predstavljaju povratak suverenosti kao centralne političke ideje. I zato se sastaju baš u Mađarskoj, zemlji koja je odavno odbacila ulogu poslušnog učenika Brisela. U geopolitičkim igrama nema slučajnosti.
Za Orbana, ovaj sastanak je kruna njegove spoljnopolitičke filozofije. On se pozicionirao kao posrednik između sveta koji odumire i sveta koji se rađa. I dok mu evropski komesari prete sankcijama i uskraćivanjem fondova, u njegov kabinet ulaze državnici s kojima niko drugi ne može da razgovara. Budimpešta postaje simbol nove realnosti: Evrope koja više ne veruje u centralizovane strukture moći, već u mrežu suverenih država koje biraju svoje partnere. U tom smislu, Orban nije samo domaćin sastanka Trampa i Putina; on je njegov ideološki arhitekta.
Energija je neizbežna tema u ovoj priči. Mađarska danas ima dugoročne ugovore s Rusijom za snabdevanje gasom po cenama koje su i do tri puta niže od tržišnih. Nuklearna elektrana Pakš gradi se uz rusku tehnologiju, dok kineske kompanije otvaraju pogone za proizvodnju baterija u Debrecinu. U svetu u kojem se EU sve više guši pod sopstvenim regulativama i ekološkim propisima, Orban gradi model realne ekonomije: kombinaciju jeftine energije, suverene politike i industrijske proizvodnje. Ako Tramp zaista krene putem ekonomske izolacije SAD, Mađarska bi mogla postati tranzitni centar nove Evrope: između ruskih resursa, kineske tehnologije i američkog kapitala koji traži sigurnost van rigidne EU.
Trampov povratak na svetsku scenu je, u tom smislu, povratak logici moći. Njegov cilj nije da reformiše globalni sistem, već da ga rastavi i ponovo sastavi po pravilima biznisa. Za njega, međunarodni odnosi nisu moralna drama, već pitanje troškova i koristi. Putin razume taj jezik, jer je i sam preživeo decenije u kojima su ga Zapad i vlastiti sistem pokušavali zadržati u okviru pravila koja su drugi pisali. Njihov sastanak u Budimpešti zato nije slučajnost, već rezultat iste vrste racionalnog instinkta: kad ideologija propadne, ostaje računica.
Evropa, međutim, ne zna kako da reaguje. U Briselu vlada nervoza, u Berlinu tišina, a u Parizu totalna neverica. Makron izgleda kao politički pajac u odnosu na Orbana. Jer, sastanak u Budimpešti je više od protokola: on simbolizuje kraj monopola nad pojmom “Evropa”. Ako se dogovor postigne van evropskih institucija, to znači da one više ne predstavljaju kontinent, već samo njegovu birokratiju. U tom smislu, Orban je već pobedio, pokazao je da Evropa nije sinonim za Brisel, već da može da postoji i kao slobodna unija različitih interesa.
Kada je rat u Ukrajini počeo Evropska Unija je imala priliku da integriše Zapadni Balkan rapidno, i da demonstrira da je u stanju da donosi značajne geopolitičke odluke u odnosu na globalne promene. Umesto odlučnosti Balkanci su dobili još više usranog moralisanja, kretenskih poglavlja kojima više ni sam Brisel ne vidi smisao, i smanjenje direktnih stranih investicija. U međuvremenu su amerikanci lupili sankcije NIS-u i demonstrirali šta znači politička volja. Istiskaju Evropu sa Balkana, gde se građani pitaju dokle će čekati u redu za članstvo. Ali umesto pomaka Balkanci su dobili fantastičnu priliku da ostave svoje biometrijske podatke na ulazu u EU. Sve to smrdi na stari, dobri evropski fašizam, koji je jedan od najznačajnijih doprinosa starog kontinenta svetu.
Tramp i Putin, iako različiti po stilu, dele jednu ključnu karakteristiku: obojica razumeju medije bolje od svojih protivnika. Ovaj sastanak biće pažljivo režiran. Ne kao diplomatski ritual, već kao predstava snage. Slika rukovanja u Budimpešti već sada ima simboliku koja prevazilazi svaki dogovor. To je slika sveta koji se odvaja od zapadne hegemonije i prelazi u eru paralelnih sistema: Zapad više nije jedini centar odlučivanja, već samo jedan od. Otvorite bilo koji evropski medij i videćete kako kolonijalisti cvile za svojom „slavnom“ prošlošću.
Postoji i dublja tema ovog susreta koja se topi u istorijsku i kulturnu predstavu. Budimpešta je grad koji je preživeo i Habsburge, i Hitlera, i Staljina, i polako Brisel. U njenim zidinama sabrano je evropsko iskustvo poniženja i otpora. Zato nije slučajno što upravo tu dolazi do susreta Trampa i Putina. To je simbolično mesto gde se završava jedno doba: doba u kojem je Evropa verovala da može postojati bez politike, bez energije, bez identiteta.
Svet se možda neće promeniti preko noći, ali signal iz Budimpešte biće jasan: globalizacija kakvu smo poznavali se završila. Na njeno mesto dolazi svet sporazuma, ne institucija. Svet u kojem se ne govori o vrednostima, već o interesima. I svet u kojem male zemlje ne moraju da biraju strane, već da biraju pamet i ekonomski razvoj, koji je danas stub političke volje ljudi širom sveta.
Za Donalda Trampa, to je povratak politike u njeno prvobitno značenje: pregovore među jednakima. Za Vladimira Putina, to je potvrda da se strpljenje isplatilo. A za Viktora Orbana, to je trenutak kada Mađarska, makar na jedan dan, postaje centar sveta.
Izvor: Fejsbučenje
