Piše: Vuk Bačanović
Na nedavno održanom zagrebačkom „TradFestu“, na kojem se, u odavno ustanovljenom maniru hrvatskog nacionalizma, ideje najprije proglase nužnim, pa tek onda obrazlažu, pitanje takozvanog trećeg hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini dobilo je svoj do sada najotvoreniji oblik. Iako skup nije imao institucionalni karakter niti je usvojio formalne zaključke, sama formulacija teme – „Bosna i Hercegovina: neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta“ – već je bila dovoljna da se ishod rasprave unaprijed zna.
Na panelu su učestvovali različiti politički i ideološki akteri, uključujući i predstavnike Rimokatoličke crkve, koja je u posljednje dvije godine odigrala značajnu ulogu u mobilizaciji hrvatske desnice – procesu koji je svoj vrhunac dostigao u polumilionskom zagrebačkom koncertu neonacističkog pjevača Marka Perkovića Tompsona, održanom uz biskupski blagoslov. Posebnu težinu dala je intervencija vrhbosanskog kardinala u penziji – Vinka Puljića, jednog od najstarijih članova Rimske kurije – što je cijeli događaj pomjerio iz spektra marginalnih okupljanja radikalne desnice.
Vuk Bačanović: Jasenovac na tržištu – anatomija jednog moralnog sloma
Puljić je, prema izvještajima sa skupa koji još uvijek u cjelosti nisu dostupni javnosti, izjavio: „Ne mogu pristati na nepravdu, ali moramo tražiti rješenje za opstanak i jednakopravnost“, uz napomenu da se pitanje uređenja Bosne i Hercegovine mora rješavati na političkom, a ne na crkvenom nivou, baš kao da njegovo prisustvo na skupu upravo ne znači promociju sinergije crkvenih i političkih stanovišta.
U takvom okviru, ideja trećeg entiteta ne pojavljuje se više kao jedna od mogućnosti – kakvima su je do sada predstavljali razni „non-pejperi“, puštani kao probni baloni, predizborne kalkulacije ili „dobronamjerne“ konstrukcije politikologa. Ovdje je, međutim, riječ o nečem znatno ozbiljnijem: o artikulisanoj institucionalnoj podršci, i to od ustanove koja je istorijski bila jedan od ključnih nosilaca hrvatskog nacionalnog projekta – Crkve u Hrvata, tačnije njene Vrhbosanske arhiepiskopije.
Upravo u tom dušebrižničkom maniru dugog trajanja predložena ustavna transformacija u obliku trećeg entiteta koji treba da obuhvati cijeli federalni dio Hercegovine i gotovo cijelu Centralnu Bosnu biva predstavljena kao stabilizacija i jedini put ka koegzistenciji, a složena državna stvarnost kao problem koji traži jednostavno rješenje – samo što se u tim jednostavnim rješenjima, po starom iskustvu, najčešće kriju katastrofalne posljedice.
One koje su u BiH bile izbjegnute 1971. u vrijeme najvećeg zamaha Hrvatskog proljeća, ali nažalost nisu 1991.
Jer za pažljivog poznavaoca razvojnih faza i taktičkih obrazaca hrvatskog nacionalizma, pozicija kardinala Puljića ne može biti iznenađenje u kakvom su se sada našli oni koji su ga smatrali pregaocem za „nezavisnu BiH“ iz 1991. Ona se, zapravo, logično nadovezuje na period takozvane „hrvatske šutnje“, nakon sloma političkog establišmenta koji je 1971. predvodio Hrvatsko proljeće (MASPOK), kada je Rimokatolička crkva preuzela ulogu nosioca nacionalne politike – strpljivo održavajući ideju i pripremajući teren sve dok se ne steknu uslovi za njeno otvoreno političko artikulisanje koje se dogodilo po padu Berlinskog zida.
Taj kontinuitet se očitovao i kada je u pitanju odnos prema Bosni i Hercegovini.
Jer još u doba trajanja MASPOK-a iz dijela hrvatske javnosti nije dolazila samo priča o navodnoj neravnopravnosti Hrvata u BiH, nego i opasnija teza: da BiH nije samostalna republička cjelina, već matična zemlja isključivo muslimanskog naroda, odnosno prostor u kojem se “hrvatski dio nacije” mora vezivati za Hrvatsku, a “srpski dio” za Srbiju. Ta formula, ma koliko bila zaogrnuta jezikom nacionalne ravnopravnosti, u suštini je BiH oduzimala politički subjektivitet i svodila je – još uvijek ne tim riječima, ali de fakto – na „vještačku tvorevinu“ iz bilješki Franje Tuđmana.
Koliko god nakon ratova devedesetih ovakav hrvatski pogled postao opšte mjesto, formula o „matičnim državama“ u i izvan BiH pokazuje se kao klasičan danajski dar – i za Srbe i za Muslimane, mada na različite načine, ali sa istim razornim ishodom po zajednički politički prostor.
Za Srbe u Bosni i Hercegovini, teza o Srbiji kao „matičnoj državi“ znači opasno relativizovanje njihovog autohtonog statusa. Umjesto da budu shvaćeni kao konstitutivan narod unutar BiH, sa punim istorijskim i političkim pravom na tu republiku, oni se redukuju na dio nacije čiji je „pravi“ centar izvan nje. Na taj način, BiH prestaje biti njihova država u istoj mjeri u kojoj je i Srbija, i biva svedena na sekundarni prostor nacionalnog života. U kontekstu jugoslovenskog državnog okvira, u kojem su Srbija i BiH dio iste političke cjeline, takav narativ nije značio proširenje prava, već uvođenje logike razdvajanja i postepenog odricanja od unutrašnjeg političkog subjektiviteta.
Za Muslimane, privlačnost teze da je BiH njihova „matična republika“ krije sopstvenu zamku upravo zato što stoji u suprotnosti sa zavnobihovskim konceptom zajedničke države ravnopravnih naroda. Ako se ta „matičnost“ definiše isključivo u odnosu na jedan narod, onda ona istovremeno znači otuđenje Srba od BiH kao njihove istorijske države, ali i razdvajanje samih Muslimana: onih u BiH od onih u Srbiji i Crnoj Gori. Tako se, umjesto integrativne ideje „male Jugoslavije“, uvodi model raspršene i konfliktne pripadnosti, u kojem se politički odnosi zasnivaju na razdoru, a ne na zajedničkom institucionalnom okviru.
Zato je ovaj narativ bio dvostruko podrivajući: Srbima je nudio privid šireg nacionalnog oslonca, a zapravo im oduzimao punu pripadnost Bosni i Hercegovini; Muslimanima je nudio ekskluzivnu „matičnost“, ali po cijenu unutrašnjeg razdora i regionalnog razdvajanja. Ono što se predstavljalo kao rješenje nacionalnog pitanja, u stvarnosti je uvodilo princip koji je razarao sam temelj zavnobihovske ideje — da je Bosna i Hercegovina zajednička, ravnopravna jugoslovenska politička zajednica, a ne zbir odvojenih i suštinski antijugoslovenskih nacionalnih projekcija.
Srećom, zbog povoljnijih geopolitičkih okolnosti 70-tih godina prošlog vijeka, ali i prevashodno zbog trezvenosti ondašnjeg jugoslovenskog, ali i republičkih rukovodstava SR Srbije i SR Bosne i Hercegovine, ovaj mamac u to vrijeme nije progutan.
O tome svjedoče i dnevničke bilješke Draže Markovića, istaknutog srpskog komunističkog funkcionera i jednog od ključnih ljudi Saveza komunista Srbije, koje svjedoče da su vodeći ljudi federacije, uključujući Staneta Dolanca i Džemala Bijedića, odlučno odbijali zahtjeve koji su dolazili iz Hrvatske, istovremeno podržavajući potrebu jačanja jugoslovenske državne zajednice i ismijavajući hrvatsku opsesiju republičkom državnošću. U takvoj atmosferi sve je jasnije preovlađivalo uvjerenje da je hrvatski nacionalizam prešao svaku mjeru i da započinje proces otrježnjenja. Slično svjedočenje ostavio je i Mirko Tepavac, tadašnji savezni ministar inostranih poslova u vladi Džemala Bijedića, koji je zabilježio da su učesnici razgovora, po povratku iz posjete Temišvaru, sve otvorenije kritikovali hrvatski pokret, što je konačno navelo Josipa Broza Tita da sazove sjednicu Predsjedništva SKJ u Karađorđevu i ukloni hrvatsko političko rukovodstvo sa scene.
Nažalost, takav politički blok devedesetih više nije postojao. Umjesto nekadašnje ravnoteže koju su predstavljale SR Srbija i SR Bosna i Hercegovina, u osvit izlaska iz perioda „hrvatske šutnje“ pojavljuje se anti-Srbija, predvođena tehnokratom Slobodanom Miloševićem, koja kalkulantski i oportunistički prihvata koncept „matičnosti“ za sve Srbe i time, posredno, i logiku rasparčavanja Bosne i Hercegovine ukoliko se to pokaže kao najisplativiji od mogućih dogovora u raspadu Jugoslavije. Paralelno s tim oblikuje se i njoj komplementarna anti-Bosna i Hercegovina u vidu navodno probosanskog režima Alije Izetbegovića u Sarajevu, koji „nezavisnu BiH“ gradi u koaliciji upravo sa onim hrvatskim nacionalističkim krugovima i crkvenim strukturama koje su joj još sedamdesetih namjenjivale potpuno ili djelimično rasparčavanje – odnosno pretvaranje u „nemoguću državu“ i njen konačni nestanak.
U tom kontekstu se i politika desničarskog srpskog rukovodstva u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih može razumjeti kao specifična vrsta voljne uklještenosti između dva negativna polazišta: odbacivanja Bosne i Hercegovine kao zajedničke države i istovremene nemogućnosti neposrednog političkog i državnog integrisanja u Srbiju. Ta dvostruka negacija – i „anti-BiH“ i faktička nemoć „punog ulaska u anti-Srbiju“ – proizvela je model u kojem je Republika Srpska traje kao vječni privremeni politički okvir, neka vrsta refugijuma koji treba da obezbijedi kolektivnu sigurnost i pregovaračku poziciju, dok zapravo generiše sve suprotno od toga.
Međutim, upravo u toj privremenosti leži njen paradoks: kao politička forma zamišljena da bude prelaz ka „matičnoj državi“, ona je istovremeno morala funkcionisati unutar prostora iz kojeg se nastojalo izaći. Tako je nastalo stanje trajne privremenosti – politička konstrukcija koja nikuda ne vodi, ali se ne može ni napustiti: košmar „Hrvatskog proljeća“ koji nikako ne prolazi.
I kako se iz njega probuditi?
Ako se stvari sagledaju komparativno i ako ratne traume i postratnu propagandu ostavimo po stranu, jasno se ocrtava gotov obrazac: Bošnjaci i Srbi u Bosni i Hercegovini – ali i šire, u Srbiji i Crnoj Gori – u svim jugoslovenskim odnosima najviše su dobijali onda kada su njihova progresivno orijentisana rukovodstva nalazila zajednički jezik unutar jedinstvenog političkog prostora. Upravo ta saradnja, zasnovana na ideji ravnopravnosti, institucionalne povezanosti i svijesti o zajedničkoj sudbini, omogućavala je da se nacionalni interesi oblikuju i brane bez uzajamnog poništavanja, bez opasnih iluzija o ekskluzivnim „maticama“ i bez podrivanja same osnove političkog života.
A onda, svaki put kada bi neko došao na ideju da se stvar „pojednostavi“ – da se povuku linije, podijele prostori i pronađu spasonosne „matice“ – dobijali smo ono što smo već više puta vidjeli. Od nesretnog i pogubnog sporazuma Cvetković–Maček, preko sramotnog i ponižavajućeg utapanja velikog dijela muslimanske političke i vjerske elite u projekat NDH, pa do kasnijih velikih dogovora između Miloševića i Tuđmana ili prigodnih saveza Alije Izetbegovića sa hrvatskim nacionalistima i crnokošuljašima – sva ta „mudro“ osmišljena realpolitika, završavala je isto: ne samo dubokim krizama i političkim slomovima, nego i istorijskim debaklima i moralnim sunovratom koji je obesmislio i kompromitovao i jedne i druge, ostavljajući za sobom razoren politički prostor, uništene živote i dugoročno urušavanje međusobnog povjerenja na obostranu propast.
Zato se stvar može reći jednostavno, ma koliko nekome zvučala neprijatno: i Srbi i Bošnjaci su najviše gubili upravo onda kada su povjerovali da će ih spasiti tuđi recepti o „matičnosti“ i vještačkom karakteru njihovih odnosa. Te ideje, koje se uvijek pojavljuju kao neko izuzetno otkrivenje o „tisućljetnim granicama“, odnosno konačnim razgraničenjima, a u stvari imaju istoriju koja seže taman do antipatičnih spodoba u crnim uniformama i njihovih ideoloških utemeljitelja i koja su se, naročito u teškim vremenima, doimala dovoljno privlačnima da ih se prihvati kao „realnost“, a potom ispostavljala toliko čudovišno pogrešnima da se za njih uvijek sve skuplje i skuplje plaća.
Upravo zato, ako se želi izaći iz te košmarne centrifuge, valja se vratiti činjenicama koje nisu ni nove ni skrivene, već se uporno i namjerno zanemaruju i skrivaju pod tepih: Srbi i Bošnjaci, naročito u Bosni i Hercegovini, na različite načine baštine cjelokupnu istoriju te zemlje, od njenog prvog pomena u 10. vijeku do danas. Njihova imena u izvorima se u različitim oblicima i značenjima smjenjuju i prepliću, ne kao dokaz diskontinuiteta, već kao različite manifestacije jedne te iste državne tradicije, istog prostora i – da – iste istorijske sudbine ma kako ona bila daleko od harmonije nesvojstvene bilo kojem ljudskom društvu, već na različite načine surova i prema jednima i prema drugima.
Iz toga slijedi jednostavan, ali očigledno jako težak zadatak: iznjedriti političke i intelektualne elite koje će na te činjenice neprestano ukazivati, koje će podsjećati na zajednička postignuća onda kada se ona namjerno brišu iz sjećanja, i koje će znati da ih stave u isti okvir sa trenucima propasti kao najjasnijom opomenom šta se dešava onda kada zajednički prostor postane taoc iluzije o ekskluzivnim matičnostima i rasparčavanjima.
Jer, ako smo iz naše teške i mučne istorije išta naučili, onda je to da oni koji je iz bilo kojeg razloga pojednostavljuju ili svode isključivo na animozitete, ratove, pokolje i netrpeljivosti, na kraju ostaju siročad prošlosti koju su rogobatno iskonstruisali – bez nasljeđa vrijednog odbrane i bez budućnosti koja se jedino na njemu može izgraditi.
