Piše: Vojin Grubač
Na samitu lidera EU i Zapadnog Balkana u Tivtu, predsjednik Francuske Emanuel Makron nesumnjivo je bio u prvom planu kao pozitivna ličnost, dok su, s druge strane, predsjednik Srbije i premijer Hrvatske, svaki na svoj način, donijeli neprijatnosti rukovodstvu Crne Gore. Kao da su međusobno koordinisali svoja bahata i neprimjerena djelovanja u želji da naprave političke gadosti.
Predsjednik Srbije negativno se „proslavio“ spektakularnim slanjem čarter-avionom u Tivat grupe od 87 tetoviranih i nabildovanih lica, prepoznatih kao batinaša studenata-blokadera, koje je crnogorska policija označila kao nepoželjne i deportovala nazad u Beograd.
S druge strane, premijer Hrvatske Andrej Plenković donio je u Tivat čitav paket drskih ultimatuma koje bi, navodno, trebalo ispuniti kako Hrvatska ne bi blokirala ulazak Crne Gore u Evropsku uniju.
Destruktivni stavovi i licemjerje Zagreba
Ovoga puta osvrnućemo se samo na hrvatskog premjera Plenkovića, jer su njegovi ultimatumi, po svojoj težini i značaju, daleko veći problem od Vučićevih prizemnih političkih igara i bahanalija. Glavni zahtjevi odnose se na predaju Hrvatskoj školskog broda „Jadran“, kao i na rješavanje pitanja granice na Prevlaci u korist Zagreba. Ta pitanja nose ozbiljne probleme jer stav Hrvatske nije kooperativan, već krajnje destruktivan.
Zatim slijede zahtjevi koji se odnose na nastavak potrage za 14 nestalih lica iz ratnog perioda, procesuiranja ratnih zločina, kao i rješavanje imovinsko-pravnih pitanja hrvatskih porodica u Crnoj Gori koje su, navodno, ostale bez svoje imovine.
Na kraju dolaze zahtjevi vezani za sabirni centar u Morinju gdje Plenković traži obeštećenje logoraša, zadržavanje sporne spomen-ploče na tom mjestu, kao i promjenu imena bazena u Kotoru koji nosi ime proslavljenog vaterpoliste Zorana Džimija Gopčevića, za koga hrvatska strana tvrdi da je bio jedan od čuvara u tom logoru.
Da Crna Gora ima snažnu diplomatiju, kao i medije i nevladin sektor koji bi štitili državne interese, većina ovih pitanja mogla bi biti odbačena uz snažna i argumentovana obrazloženja.
Recimo, Plenković traži rješavanje imovinsko-pravnih pitanja hrvatskih porodica u Crnoj Gori, što nije u nadležnosti Zagreba već Podgorice.
Hrvatska sistematski otimala i uništavala imovinu Srba
Hrvatska, međutim, nema moralno pravo da se postavlja na takav način ako se zna da je srpskim građanima u Hrvatskoj oduzeto najmanje 40.000 stanova na koje su imali stanarsko pravo — oko 30.000 u većim gradovima i oko 10.000 na ratom zahvaćenim područjima.
Osim toga, prema podacima „Veritasa“, tokom rata je potpuno uništeno između 40.000 i 50.000 srpskih kuća u Hrvatskoj, dok broj od 80.000 do 100.000 obuhvata oštećene, opljačkane i neuslovne za stanovanje kuće, a ne samo one koje su potpuno uništene.
Dakle, Hrvatsku ne interesuje imovina sopstvenih državljana srpske nacionalnosti koja je oteta, uništena i opljačkana, ali je zato interesuje imovina manjeg broja hrvatskih porodica u Crnoj Gori koja je konfiskovana u vrijeme komunizma. To nije samo apsurd, već i dokaz krajnje dvoličnosti hrvatske politike.
Sličan je slučaj i sa zahtjevom Zagreba da se pronađe 14 nestalih hrvatskih državljana za vrijeme rata, što je ispravan zahtjev.
Međutim, na drugoj strani, prema podacima Veritasa, Hrvatska još nije rasvijetlila sudbinu 1.495 srpskih civila stradalih na svojoj teritoriji. Dodatno, od oko 1.500 ekshumiranih srpskih žrtava identifikovano je tek oko 900, dok oko 600 još uvijek nije identifikovano. Šta je to?
Dakle, Zagreb interesuje sudbina 14 nestalih hrvatskih državljana sa Dubrovačkog ratišta, a šta je bilo sa 1.495 nestalih srpskih civila na njenoj teritoriji, to će se prećutati misleći da te žrtva uopšte nisu bitne!? Bitne su!
U Hrvatskoj su postojala 222 logora i sabirna centra za Srbe
Prema podacima Saveza logoraša Republike Srpske, tokom rata od 1991. do 1995. godine na teritoriji Hrvatske postojala su 222 logora, zatvora, sabirna i istražna centra za Srbe.
Kroz ta mučilišta prošlo je oko 17.500 Srba, među kojima su bili civili, žene i djeca. Najozloglašeniji su bili Lora u Splitu i Kerestinac kod Zagreba.
Podsjetimo, u Crnoj Gori postojao je samo jedan logor — Morinj, u kojem su bila 292 hrvatska zarobljenika. Sudski je utvrđeno da je bilo zlostavljanja, ali nije zabilježen nijedan smrtni slučaj.
Za otvoreno i masovno slavljenje ustaša po centru Zagreba najveći je krivac Andrej Plenković
Za razliku od Morinja, u splitskoj Lori je na najsvirepiji način likvidiran 21 zarobljeni pripadnik JNA iz Crne Gore — 14 iz nikšićko-šavničke grupe i šest iz barske grupe, kao i Nikšićanin Luka Adžić, koji je od posljedica mučenja preminuo nepunu godinu nakon razmjene zarobljenika. Jedini preživjeli bio je Veselin Bojović sa Žabljaka, koji i danas nosi teške psihičke traume.
Sva ta istorija nije bila dovoljna Andreju Plenkoviću da pokaže bar minimum političke uzdržanosti, već je u Crnu Goru došao sa nekakvim ultimatumima. Između ostalih, traži da ostane sporna spomen-ploča u Morinju i da se logorašima isplati 17 miliona evra odštete.
Da li Hrvatska planira isplaćivati odštetu logorašima i masakriranima
I odmah se postavlja pitanje: da li Hrvatska planira da postavi 222 spomen-ploče na mjestima logora koje je imala za Srbe i da za svaki od tih logora isplati po 17 miliona evra oštećenima? To bi iznosilo tri milijarde i 774 miliona evra.
Ili, ako već govorimo o ljudskim stradanjima, kako je mučenička smrt jednog crnogorskog zarobljenika u Lori bila veća od patnje svih logoraša u Morinju – da li planira da porodicama dvadeset likvidiranih crnogorskih rezervista iz Lore isplati po 17 miliona evra? To bi iznosilo ukupno 340 miliona evra.
Ako ne planira ništa od toga, možda bi bilo korisno da hrvatska politika najprije pogleda u sopstveno dvorište, prije nego što počne da dijeli lekcije i postavlja ultimatume drugima u okruženju.
