Trebalo bi, za godinu dana, da gledamo ovdašnje sportiste na novim Olimpijskim igrama. Biće to 33. ljetnje igre po redu, a mjesto odigravanja će biti Pariz – po treći put

Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
O značaju ovih igara i smislu sportskog prestiža dovoljno govori podatak da su svjetska i kontinentalna prvenstva u većini sportova tek samo kvalifikacioni turnir za učešće na Olimpijskim igrama. Neponovljiva je takmičarska situacija – svi svjetski sportisti na jednom mjestu, i to poslije četvorogodišnjeg kvalifikacionog ciklusa, sa selekcijom takmaca koji su najbolja svjetska konkurencija.
A sve to nije i bez političkog konteksta. Zbog svega gore navedenog broj osvojenih medalja ovdje, više nego na bilo kom drugom takmičenju pokazuje „mišiće“ organizacione i ekonomske sposobnosti jedne nacije, udružene sa prirodnim darovima, genetikom i kolektivnim karakterom zajednice. Otuda je, baš na Olimpijskim igrama, aktuelan drevni antički izraz: „Ovdje je Rodos, ovdje skoči“!
U tom smislu treba sagledati i uspjeh srpskih sportista prije par godina (korona je poremetila uobičajeni razmak od 4 godine) u Tokiju, kada su srpski olimpijci uzeli 9 medalja! Taj rezultat je Srbiju stavio na 28. mjesto svjetske liste. A riječ je o tabeli koja broji 200 država ove planete.
Pa i tih 9 medalja Srbija je osvojila bez Đokovića, bez Vulete, bez košarkaša i košarkašica, bez odbojkaša….itd. Što nam govori o još neostvarenom potencijalu koji se kreće ka zoni preko 10 medalja.
9 medalja iz Tokija, pa i onih 8 iz Rija ravne su najvećim dometima nekadašnje SFRJ (8 u Meksiku i Montrealu, 9 u Moskvi) ako ne računamo Los Anđeles bez SSSR, DDR, ČSSR, Poljske- kada je Jugoslavija dobacila do 18 medalja, i ako izuzmemo Seul 1988 koji je sa 12 jugoslovenskih medalja bio labudova pjesma zemlje koja nestaje.
E pa upravo je tih 12 „seulskih“ medalja, kao pravi realni rekord srpskog sporta (Srbija je legitimni nasljednik svih postignuća SFRJ) sada na meti srpskih sportskih navijača kao zadati i mogući cilj u Parizu 2024. Ulazak u zonu dvocifrenog broja olimpiskih medalja (što su Hrvati postigli u Riju sa 10 medalja) je nešto što bi srpska javnost prepoznala kao uspjeh, dogodine u Parizu. Naravno, na tabeli olimpijskih uspjeha prvi kriterijum su zlatne medalje, pa onda ukupan broj. U tom smislu pratimo kontinuirani napredak: Rio 2016 – dva zlata; Tokio 2021 – tri zlata. Opet su tu Hrvati ispred nas sa 5 zlata u Riju!
Sve ovo opet povlači za sobom želju da u Parizu na tablici uspjeha napredujemo među 20 najboljih zemalja svijeta. Što su, opet da ih pomenemo, Hrvati postigli u Riju kada su sa 5 zlata, 3 srebra i 2 bronze bili 17.nacija svijeta.
Sportski nepopularna ali istorijski očigledno legitimna okolnost je činjenica da u Parizu najverovatnije neće biti Rusa, što uvećava šansu drugima, pa i Srbiji, za koju medalju više. Sjutra ću objasniti gdje „vidim“ taj veseli broj +10 olimpijskih medalja Srbije u Parizu.
Do čitanja u narednom broju
