Piše: Elis Bektaš
Temeljna uloga i razlog postojanja državnog obavještajnog i bezbjednosnog aparata ima dvojnu prirodu. Taj aparat snabdijeva najviše nivoe izvršne vlasti vitalnim i senzitivnim informacijama kako bi proces odlučivanja što je manje moguće počivao na pretpostavkama i nagađanjima, a ujedno štiti tu vlast i njena tijela od širokog spektra prijetnji, prevashodno od stranih obavještajnih prodora. Pored toga, taj aparat bi trebao da tijesno sarađuje sa policijskim i pravosudnim tijelima, u kapacitetu koji ne ugrožava njegove prioritetne zadatke.
Pošto taj aparat, dakle, servisira izvršnu vlast, bolja demokratska praksa nalaže da on bude podložan nadzoru i kontroli zakonodavne vlasti, odnosno parlamenta i njegovih specijalizovanih komisija, kako se ne bi desilo da dođe do gubljenja kontrole nad njim i do njegove autonomije u radu, te kako bi se spriječilo da vrhovna izvršna vlast koristi taj aparat izvan njegove zakonom utvrđene i propisane uloge.
Imajući to u vidu, u najmanju ruku veoma čudno zvuči nedavni poziv crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića da nekakve komisije NATO-a obave kontrolu u crnogorskoj ANB, kako bi se utvrdilo da li je čelni čovjek te agencije imao uvid u bezbjednosno osjetljive podatke i da li je u kontaktu sa bezbjednosno interesantnim licima. Bez obzira na činjenicu članstva Crne Gore u toj alijansi, taj zahtjev izravno zadire u samu srž njenog suvereniteta, a ujedno pokazuje da predsjednik Milatović baš i ne razumijeva najbolje funkcionisanje sjevernoatlantskog saveza i njegove ingerencije, već ga očito posmatra kao nekakvu čvrstu federaciju čija vrhovna vlast uživa nadsuverenitet i ovlaštena je da neposredno interveniše u funkcionisanje federalnih jedinica.
Tačno je da NATO posjeduje svoju obavještajnu i bezbjednosnu doktrinu, strategiju i politiku ali njihovo postojanje ne derogira suvereno pravo svake članice tog saveza da zadrži punu kontrolu nad svojim obavještajnim i bezbjednosnim aparatom i da samostalno utvrđuje državnu doktrinu, strategiju i politiku u toj oblasti. To u praksi znači da nadležna tijela alijanse mogu intervenisati isključivo ukoliko dođe do situacije u kojoj neka od država članica naruši i kompromituje konsenzusno preuzete obaveze prema obavještajnoj i bezbjednosnoj politici saveza, ali ne postoji nikakav osnov niti opravdanje da se petljaju u unutrašnja državna pitanja, čak ni u pogledu obavještajnog i bezbjednosnog djelovanja.
Ukoliko postoje neke anomalije, greške i propusti u radu obavještajnih i bezbjednosnih agencija, utvrđivanje činjenica i okolnosti moraju obaviti nadležna parlamentarna tijela i o tome u potrebnoj mjeri obavijestiti javnost, uporedo sa preduzimanjem mjera da se nepravilnosti otklone. Bombastično i senzacionalističko medijsko spinovanje zasnovano na poluinformacijama i neprovjerenim informacijama ne predstavlja obavještavanje javnosti niti doprinosi rješavanju eventualnog problema, već je to čin neodgovornog uznemiravanja javnosti i podrivanja digniteta i autoriteta čitavog državnog aparata. Kao da to nije dovoljno, predsjednik Milatović poziva NATO da uputi svoju komisiju koja bi se bavila utvrđivanjem činjenica, čime pokazuje vlastitu spremnost na poništavanje suvereniteta države na čijem čelu sjedi.
A odgovor na pitanje šta se zaista zbiva u ANB i da li postoje nepravilnosti koje opravdavaju operetsku teatralnost predsjednika Milatovića, zasad pripada maglovitom prostoru pretpostavki, nagađanja i tračeva, koji neće postati činjenice uprkos bombastičnim naslovima i člancima u medijima čiju naklonost Milatović uživa. Pa čak i da postoje indicije o nepravilnostima o kojima govori predsjednik Milatović, put koji je on odabrao da se s njima suočava najpogrešniji je od svih mogućih puteva koji su stajali pred njim. Birajući baš taj put, on je uspio istovremeno uznemiriti javnost, kompromitovati osjetljiva i neuralgična tijela u državnom aparatu, poniziti parlament i ništavnim proglasiti suverenitet države koju vodi.
Zato predsjednika Milatovića treba očinski blago podsjetiti da on nije gospodar Crne Gore koji odlučuje o njenoj sudbini, već je sluga svih njenih građana, a potom se treba nadati da će on razumjeti to podsjećanje i da će u sebi pronaći zaboravljenu odgovornost za posao koji obavlja i za koji je plaćen novcem građana Crne Gore.
