Piše: Vladimir Kolarić
Mladi hrvatski reper Šafranko (Gabriel Šafranko) je govorio kako obično nije obraćao mnogo pažnje na tekstove svojih pesama, već mu je bio najvažniji „vajb“. I vajb je od početka zaista imao, podržan usredsređenim i zavodljivim zvučnim tokom sa mnogo autotjuna, čime je brzo privukao lepu pažnju na razuđenoj regionalnoj rep sceni.
Na albumu „Snovi“ (2025) ipak je malo više poradio na stihovima, pa ovde pored razbrajalica sa mnogo žargona i anglicizama u potpunosti podređenih ritmu i zvučnosti, ima i nešto više onoga što bi se konvencionalnije moglo smatrati poezijom – upućenosti na spoljašnju i unutrašnju stvarnost, na emociju i egzistenciju, odnosno kultivisanog i smislenog odgovora na svet i sebe u tom svetu.
Šafranko u osnovi neguje imidž finog i veoma pristojnog momka, koji peva o onome o čemu se ima pevati – „partiji“, ženske, novac, uspeh; ipak sve odmereno, ne mnogo razobručeno, bez kriminala i nasilja, uz malo „belog“ i MDMA, jer nečim mora da se začini vrtlog života predanog provodu i sticanju.
Od kada sam ga prvi put čuo delovalo mi je da je sve to pre svega izgovor ovog momka da se preda čaroliji muzike koju voli da sluša i da stvara, i da su zapravo njegovi snovi pre vezani za tu čaroliju nego za spoljašnji uspeh, kog se, naravno, ne bi odrekao i na kom je i te kako spreman da poradi.
Kod njega partiji i promiskuitet nisu ona mračna, đavolja mesta, kao u nekim pesmama Đorđa Čarkića Klinca, ali jesu zavodljivi, uvlače te u sebe nezaustavljivo i omamljujuće. Slično, među onim mladim reperima o kojima sam pisao, na primer Milošu Simiću Rouziju, međuljudski i međupolni odnosi su fluktuirajući i neizvesni, nikad se ne zna s kim si u vezi, a sa kim ne, i kuda veza treba dalje da ide. Slično Iliji Baši, na primer, sav taj vrtlog je ujedno zavodljiv, opijajući, ali i preteći, začudan i – snolik. Slično Milanu Odoviću Tanatosu postoji, doduše manje izražena, napetost i podvojenost između osluškivanja unutrašnjeg života i predanosti spoljašnjim zadatostima i zovovima. Najzad, slično Jovanu Soćaninu Jowamu postoji šarmantna doza relaksiranosti, bezbrižnosti i talentovane nepretencioznosti (doduše uz znatno manje opevanja konzumiranja „trave“ nego kod Jowama).
Ipak, Gabriel nam u „Snovima“ daje materijal da se naše pisanje o njemu ne svodi na nategnut pokušaj da se nešto ozbiljno i suvislo kaže o muzici jednog nesporno talentovanog čoveka, ali koji premalo svoj talenat izlaže ozbiljnim izazovima, odnosno minimalno ga koristi za posredovanje ozbiljnijih egzistencijalnih izazova, sadržaja svog unutrašnjeg sveta ili iskušenja sveta u kom živimo. Ovde ima onog osećaja „kada u nama pada sneg“, tu ima i bola i usamljenosti, samosvesno tretirane dezorijentisanosti i fragmentiranosti naše percepcije, identiteta i ličnosti.
Vladimir Kolarić: Poj crnog sina – Dva albuma Božidara Kokota Boxidara
Snovi iz naslova kod Šafranka ipak nisu samo snovi o ženskama pored bazena (kao u spotu za pesmu „Vogue“) nego i za mestom gde je „sve okej“, odnosno gde se naši odnosi sa drugima i sa samim sobom „okej“. Jedno takvo mesto ili put ka takvom mestu za Gabriela je svakako muzika, čak ponekad izgleda da je to ona više sama po o sebi, nego zbog onog što u materijalnom smislu može da donese. Ovde neću izdvajati ni jednu pesmu, jer smatram da album zavređuje ozbiljno preslušavanje, u traganju za (samo) svojim asocijacijama i doživljajima, uz legitimnu mogućnost da u njemu neko ne nađe ništa vredno pažnje.
Nenapadna izuzetnost muzike i pojave Gabriela Šafranka jeste u sposobnosti stvaranja muzike koja ima elemente i tragove intenziteta jedne zasebne realnosti, a koja pri tome deluje tako da osvetljava ovaj na život, u želji da nam oči ipak sijaju u mraku, koliko god taj mrak oko nas bio neproziran.
