Piše: Vera Konjović
Jedna od Mihizovih najlepših osobina bila je umeće prijateljevanja. Prijateljevanje u punom smislu te reči. Njegovi doživotni i najprisniji prijatelji lišeni svakog kalkulisanja i promišljanja bili su svakako književnik Žika Stojković i slikar Mića Popović. Sledi nemali broj onih s kojima je drugovao dugo, duže ili kraće vreme, onih koji su mu bili veoma bliski i dragoceni. Prijatelji zauvek. No, bilo je i onih s kojima je veza vremenom oslabila ili se zbog nečega prekinula. Prva prijateljstva sticao je u školi u Karlovcima. To su bili Žika Stojković, Pavle Ivić, Vojislav Korać, braća Medakovići, Srđan i Dejan, Stojan Subotin, Branko Ranitović… Ali tokom Drugog svetskog rata i posle oslobođenja pored prijatelja sticao je i mnoge neprijatelje.
U njegove prijatelje ubrajam i sebe. Ne sećam se kad i kako se dogodilo da smo jedno drugome počeli da otkrivamo sve čega je u nama bilo i poveravamo jedno drugome najtananija osećanja koja se po pravilu kriju od drugih. Tada sam upoznala i pravog Mihiza, drugačijeg od osobe koja je stanovala kod nas. Nije više bio književni kritičar, harizmatični govornik, duhoviti šoumen, šarmer, pomalo prznica, čovek koji prkosi i javno i privatno, izazivač, dosetljivi brzomislilac koji osvaja žene, a šarmira muškarce mačo pričama i bančenjem. Bila je to fasada, uloga koju je negovao i igrao. To je sve utonulo u drugi plan. Drugovala sam s čovekom preosetljivim, lako povredljivim, osećajnim, dobronamernim romantičarem, punim ljubavi, i dečakom i odraslim čovekom.
Mihiz je bio krajnje odgovoran, ali bi ponekad, po meni, učinio i nešto nepromišljeno. Oštrouman i pronicljiv znao je biti i neshvatljivo naivan, strasno je voleo i voljenoj bio neverno veran, za štos je bio spreman da rizikuje, iako bi se kasnije gorko kajao. Posedovao je izuzetnu moć zapažanja, znao je da proceni ljude, ali i da ih preceni. Nekoliko puta se tragično prevario. Svoje najbliže, one do kojih mu je naročito bilo stalo video je i doživljavao kao onakve kakve je želeo da budu, a ne kakvi su zaista bili. Njih je, čini mi se, najmanje poznavao. Imao je mnogo prijatelja, mnogi su ga voleli i cenili. Među onima kojima je najviše činio i učinio bilo je i izdajica koji su o njemu čak i neistine pričali, pisali. On tako nešto drugima nikad ne bi učinio. Stekao je i mnogo neprijatelja, najčešće nezasluženo. Jedanput sam mu zamerila da se druži s njemu neprimerenim ljudima. Odgovorio mi je i poučio da je pisac, a taj zanat zahteva da poznaješ ljude i svet.
Tako sam ga ja doživljavala.
I da ne zaboravim – uživao je i da začikava. Dragan Velikić mi je pričao kako je prolazio parkom i ugledao Mihiza, oca svoje drugarice Mile, kako sedi na klupi. Stao je da popriča s njim. Mihiz mu je rekao da prati njegov rad, milo mu je što je uspešan. A na kraju razgovora ga upita koje jezike govori. Da li zna engleski. Kad je dobio potvrdan odgovor, upitao ga je zna li kako se na engleskom kaže trčati, dotrčati, potrčati, otrčati, pritrčati, pretrčati, natrčati, zatrčati, istrčati…
Sastavljeni smo od vrlina i mana, pitanje je samo šta u nama preovladava. U Mihizu je prevlast imala dobrota. To nije samo moje mišljenje, već i mnogih koji su ga dobro poznavali, onih nezluradih. Moje mišljenje potvrdio je i Jovan Ćirilov koji ga je dobro poznavao. Napisao je da reći o Mihizu nešto loše znači izmisliti, jer je on jedan od najdobronamernijih ljudi koje zna.
Četrdeset dve godine
Godina 1956. bila je prva godina moga poznanstva s Borislavom Mihajlovićem Mihizom. Tokom sledeće četrdeset dve godine prijateljevanja dobro sam ga upoznala. A možda i nisam, to se nikada ne zna. On je o meni, nama, saznao sve o čemu sam do sada pisala, pa i više. A meni je pričao o svojim roditeljima, sestrama, prijateljima, o rodnom Irigu, gde su ga zvali popin sin. Da je u dvorištu njegove rodne kuće bilo drvo na koje se često peo. Sedeo je uvek na istoj grani, uvek go. Pitala sam ga zašto go. Nije znao, reče da je tada bio isuviše mali. Od mene nije krio svoja osećanja, kolebanja, razočaranja, svoje greške i kajanja, ono čime se ponosio ili čega se stideo. Mnoge želje je ostvario, još je više onih koje nije. Zabavljale su me priče o Karlovcima, profesorima, đačkim nestašlucima, o mukama odrastanja, o uspesima, ali i o nedaćama koje je i u to vreme doživljavao. O tome da je bio najbolji đak Karlovačke gimnazije i da je bio ponosan što mu je dosadan niz petica ulepšavala loša ocena iz vladanja. Da su ga profesori zvali mali Volter. Karlovci su mu bili draga uspomena. Iz tog mesta je krenuo dalje, u život i svet. Vraćao se onamo povremeno, reda radi, nikada zapravo.
Ipak bih se rado zadržala na značaju gimnazija u Karlovcima i Novom Sadu. Poznato je da Austrougarska carevina Srbima dugo nije dozvoljavala da na panonskoj teritoriji imaju svoje štamparije i univerzitete. Studiralo se u Pragu, Pešti, Beču i na nemačkim i francuskim univerzitetima. Tadašnji vrhunski srpski intelektualci birani su za doživotne profesore u gimnazijama u Karlovcima i Novom Sadu. Kada sam posle oslobođenja krenula u Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj” – osnovanu 1810. godine – zatekla sam tamo još popriličan broj nekadašnjih profesora. Neki su ubrzo premešteni u pedagoške škole i na univerzitete. Nas novosadske đake su na fakultetu u Beogradu često nazivali štreberima, jer smo se isticali znanjem. Nažalost, Karlovačka gimnazija je ubrzo posle oslobođenja desetkovana. Loši đaci iz Novog Sada odlazili su u Karlovce da završavaju razred.
Kako je vreme prolazilo, Borislav mi je postajao sve bliži. Bio mi je prijatelj, dragoceni savetnik i najviše me je od svih zadužio u životu. Zauzvrat sam bila njegovo rame za plakanje, ispovedaonica, daktilografkinja, mogli smo se i bez zazora ludirati i, verovali ili ne, igrati dečjih igara. Da, jedna od njegovih faceta – imao ih je mnogo – bilo je i dete.
Poslednji put smo se igrali kada je bio bolestan i više nije izlazio. Došla sam u posetu kao obično oko 11 pre podne. Njegova sestra Vera, koja je u to vreme živela s njim, nije bila kod kuće. Bio je, naravno, u pižami. Ušao je u svoju sobu, krenula sam za njim. Okrenuo se i zamolio: „Hajde da se igramo kazina.” Otvorila sam usta da ospem paljbu. Stajao je preda mnom bled, mršav, neobrijan i molećivo me gledao. Na svoje iznenađenje čula sam kako izgovaram: „Hajde.” Živnuo je, verovatno nije očekivao da ću pristati. Iz ormara je izvukao mali rulet i žetone. I igra je počela. Bio je krupije i stajao je, bila sam kockarka i sedela sam. Povremeno bih ga zamolila da zove kelnera i poruči mi čašu šampanjca koji sam srkutala dok sam se kockala. Kada bih ispraznila čašu, poručivao mi je drugu. Pogledavala sam ga s vremena na vreme i radovala se njegovom blaženom izrazu lica. Učinila sam dobro delo. Vera se vratila. Jedno vreme je nemo stajala u vratima i u čudu posmatrala scenu, zatim je otišla u kuhinju da posluje. Mora da je mislila da smo oboje pobenavili. Verujem da nije znala da joj je brat i detinjast. Još smo se dva-tri puta igrali. Prestali smo kad više nije ustajao.
I sve je za mene bilo okej osim pokera i kazina. Izbezumljivala me je kocka koju je voleo više od svega. Pritom je poker igrao u skladu sa svojom prirodom. Ne zbog dobitka kao mnogi, već radi briljantnih, neočekivanih, originalnih poteza. Zato je retko dobijao. Ljutila sam se i na pomen njegove kartaško-pokerske strasti. Ipak, jedanput sam mu pozajmila – ondašnjih – 30.000 dinara za kocku. Brzo mi je vratio dug. Kockarske dugove je redovno vraćao. Koliko znam, nije se kockao kad ne bi imao novca. Stoga je bilo i većih pauza između jedne i druge seanse pokera.
Govorio je da postoje tri velike strasti: strast prema ženi/muškarcu, jača je kockarska strast, a vlast je najjača od svih strasti. Te najjače strasti bio je lišen.
O onima koje je najviše voleo nije mnogo ni govorio ni pisao. Pripadali su samo njemu i s drugima ih je nerado delio. Tako u Autobiografiji – o drugima jedva da pominje ćerku Milu koju je svakako najviše voleo na svetu. Sećam se jednog njegovog čudesnog znaka ljubavi. Mila je došla iz Minhena i sin Miće i Vere Popović Jovan i njegova supruga Vesna pozvali su nas na večeru. Mila i Mihiz su sedeli na trosedu, ja preko puta. Mila se raspričala, a ja posmatrala Mihiza kako oprezno spušta ruku na Milinu koja počiva na sedištu, pazeći da ona to ne primeti. U toj potrebi da dodirne voljenu osobu bilo je toliko dirljive ljubavi da taj gest nikad nisam zaboravila i neću zaboraviti.
Mila se udala. Živela je svoj život u Minhenu s mužem Mićom Jankovićem, putovala s njim po svetu, a Mihiz je sedeo kod kuće i brinuo kada se duže vreme ne bi javila. U to vreme nema „vajbera” i „vocapa”. Bila sam mu dragoceni sagovornik jer sam i ja bila – kako smo sebe podsmevajući se nazivali – katastrofičar. Smejali smo se pričajući šta sve brinući za naše drage zamišljamo da im se, nedajbože, dogodilo. No, smeh nije pobeđivao strah: „Mila se ne javlja, neće da znam da je pala niz stepenice i slomila nogu, da ju je udario auto, razbolela se, posekla se…”
Mihizovi „mercedesi”
Sedamdesetih godina sam u Jugoslavija filmu – Festivalu jugoslovenskog filma, između ostalog radila i na realizaciji programa Festa. Da bih lakše realizovala program i osigurala filmove koje je Milutin Čolić izabrao i smanjila troškove transporta filmskih kopija u Beograd i iz Beograda, intenzivno sam sarađivala sa ambasadama. Naime, avionski prevoz jedne kopije od 25 i više kila bio je skup. Kada bi film putovao diplomatskom poštom iz zemlje porekla, ušteda nije bila mala. Moji partneri u poslanstvima često su me pozivali na prijeme, ručkove, večere i druga događanja kojima sam se odazivala da bih sebi i Festu i Bitefu – bila sam i autor i realizator pratećeg Bitefovog programa Bitef na filmu – obezbedila što veće prednost i pomoć.
Desetak godina posle naše gore opisane posete ekipi Puta oko sveta, pozvana sam na večeru kod švedskog ambasadora. Po trpezariji su bili raspoređeni stolovi za po četiri osobe. Sedela sam sa dva gospodina i jednom damom koja nam je u jednom trenutku poverila svoju veliku tugu i razočaranje što nije ostvarila svoj san i postala filmska diva. Naime, za vreme snimanja Puta oko sveta na set je stigao Mihiz u svom crnom „mercedesu”, vozio je polako nalakćen na otvoreni prozor automobila. Stručnim okom procenjivao je prisutne i kada je ugledao nju, pokretom ruke joj je dao znak da priđe i uđe u kola. Ona je to, naravno, odbila, tako nešto nije dolazilo u obzir ni po cenu karijere. Dok je govorila, intenzivno sam buljila u tanjir i stezala pesnice trudeći se da ne reagujem pred drugima.
Kada je završila tužnu priču o svojoj čednosti, u trenu sam odlučila da moj kum zaslužuje ne odbranu, već istinu. Ljubazno sam joj se obratila predstavivši se kao Mihizova prijateljica i kuma. Mora da se zbunila, jer on nema i nikada nije imao „mercedes” ili bilo kakva druga kola, bela ili crna, a ne zna ni da vozi i nema vozačku dozvolu. Pristojnost mi nije dozvoljavala da pred gospodom pomenem valkire. Nisam rekla ni da sam bila službenik Avala filma i da sam jednog sunčanog dana prisustvovala snimanju filma u kome je ona očigledno statirala.
Ratko, Mihiz i savetnici nisu bili anđeli, ni nevinašca, ali napasnici nisu bili. Nisu ni imali potrebe. Zahvaljujući poslu koji su obavljali, bili su zanimljivi onima kojima je posao bio potreban i onima kojima su mogli da pomognu u ostvarivanju ambicija. Često su se više branili, no trudili nekog da osvoje. Birali su i bili birani. Sigurna sam da u retkim slučajevima neuspeha nisu pribegavali sili, nisu bili osvetoljubivi. Iako kažu da onaj ko gubi, ima pravo da se ljuti.
Nije ovo jedini Mihizov crni mercedes. Ima ih mnogo, kako u čaršijskim pričama, tako i u intervjuima, člancima i knjigama uvaženih pisaca, njegovih biografa, čak i prijatelja.
Jednog dana jedan mačak
Srela sam Mihiza pred bioskopom „Jadran”. Šezdesetih godina, prošlog veka, kod nas je, pored američke, popularna bila i češka kinematografija. Voleli smo filmove Formana, Mencela, Hitilove, Lipskog, Vavre i Vojteha Jasnog čiji je film u tom trenutku bio na repertoaru. Upravo je trebalo da počne prva popodnevna predstava. I on i ja, ljubitelji novog češkog talasa, ne razmišljajući uleteli smo u bioskop. Jednog dana jedan mačak (Až přijde kocour) Jasnoga nas je, kao i Kanski žiri 1963, očarao svojim šarmom i duhovitom, oštrom kritikom. Opčinio nas je i mačak, jedan od protagonista filma, bez obzira na to što nas u to vreme mačji rod nije naročito privlačio. Naravno, ta da nismo mogli znati da će se i njemu i meni jednog dana dogoditi jedan mačak.
Mila je krajem sedamdesetih donela kući crno-belo mače. Roditelji kao roditelji, jedinici nisu mogli da odreknu mnogo toga, pa ni mače. Postao je četvrti član porodice. I samo se po sebi razume da se Mila igrala i zabavljala s njim, Milica ga hranila, čistila i vodila računa o njemu, a Mihiz je smatrao da ga mače neće uznemiravati u sobi gde je dane provodio u poluizolaciji, iza zatvorenih vrata čitajući, pišući, jedući i spavajući.
Mića Popović, ne slikar, već mačak, izborio se za privilegiju da mu u domu Mihajlovića sve bude dozvoljeno. Niko se nije ni bunio, osim strina Dane, majke slikara Miće Popovića, koja se uvredila što je jedan obični mačak na krštenju dobio ime njenog sina.
Jednom se prilikom noćobdija Mihiz ranije vratio kući. Čuo je Milicu kako priča „Crvenkapu”. Pomislio je da je tu dete njenog brata. Pokušao je da neprimećen uđe u svoju sobu. Na vratima se okrenuo i ugledao suprugu kako sedi u kuhinji i mače koje sedi pred njom i netremice je gleda i sluša. Mihiz je, naravno, svoj repertoar uveseljavanja drugih obogatio tom pričom.
Svratih do Mihajlovićevih, koji su tada stanovali u svom poslednjem po redu stanu na Trgu Marksa i Engelsa. Ušla sam kod Mihiza u sobu jer je kao obično bio u krevetu, vrata sobe su, začudo, bila poluotvorena. Čovek koji je uvek ugađao sebi, izvinio mi se što leži nepomičan, ne bi da probudi Miću koji spava na njegovom ramenu. Mogla sam i da ne poverujem njegovim rečima, ali ne i prizoru koji sam ugledala. Kasnije sam shvatila da nema više zatvorenih vrata Mihizove sobe jer Mića skače na kvaku i otvara ih kad mu se prohte.
Mislim da su Miću nervirala zatvorena vrata pa je naučio da skače na kvaku i otvara sve što je zatvoreno. Zato je pred frižiderom uskoro osvanula kamenčina. Samousluživanje mačora iz hladnjaka nije bilo poželjno.
Mića je imao običaj i da skače u krilo, što je za mene bio pravi horor. Uzalud su ga domaćini sklanjali. On nije odustajao. Jednom kada me je počastio skokom u krilo, ljutito sam rekla da je mačak ružan. Mihiz mi je, takođe ljutito, odgovorio: „Možeš da kažeš da mi je žena ružna, da mi je ćerka ružna, ali da nisi nikada više rekla da mi je mačak ružan!”
I nisam.
Posle Miličine pogibije, ostali su sami Mihiz i Mića. Živeli su, drugovali i putovali zajedno, voleli se i slagali. Gledali su televiziju. Mihiz je uživao kada bi Mića pokušavao da uhvati automobile koji su jurili ekranom. A Mića se ljutio kada bi se Mihiz ujutro uspavao, te bi ga budio bacajući s police za knjige sve što mu se našlo pod šapom.
Nekoliko godina kasnije i meni se desio jednog dana jedan mačak. Na otiraču pred ulaznim vratima ležalo je malecko, crno, krmeljivo mače. Teško je disalo. Nije htelo da jede. Otišla sam kod Mihiza po torbu. Dok mi je dodavao otmeni transporter „luj viton” s dva prozorčića, komentarisao je: „Da mi je neko rekao da kradeš, ubijaš, da si se prokurvala, mogao bih da poverujem, ali da ćeš uzeti mačku, ni slučajno.” Odvela sam mače kod veterinara. U ambulanti sam zatekla tri psa veličine omanjeg teleta. Može biti da je njihova veličina bila u srazmeri s mojim strahom. Rastrgnuće nas. No, ubrzo sam shvatila da psi znaju da su kod lekara i da su van sebe od straha. Dakle, sigurni smo.
Došao je red i na mene. Veterinarka je dijagnosticirala zapaljenje pluća. Otvorila je knjigu protokola i pitala kako se mače zove. Nije bilo moje mače i nije imalo ime. Setila sam se da je Mića mačak dobio ime po Mihizovom venčanom kumu Mići Popoviću, slikaru, pa nek se i ovaj zove po mome. Odgovorih: „Borislav Mihajlović Mihiz Konjović.”
Oporavio se i bio umiljato jagnje. Sedeo bi u mom krilu, gledao ili u mene ili u pisaću mašinu. Prevodila sam, i dok sam konsultovala rečnik, začula sam udarac tipke. Borislav je, poput mene, udarao po tipkama i radoznalo gledao kako se one dižu, spuštaju i vraćaju na mesto.
Otišla sam Mihizu da vratim torbu i obavestila ga da je njegovo kumče pisac kao on. U to vreme je već retko izlazio, mučila su ga pluća, ali došao je da obiđe kumče. Doneo mu je ponude, između ostalog i vitaminske pastile veličine petoparca. Mila ih je donela iz Nemačke, ali Mića je odbijao da ih uzima.
Posle nekoliko dana Mihiz me je pitao da li Borislav uzima vitamine. „Da”, odgovorih. „Neverovatno”, reče Mihiz, „kako malecki može da proguta toliku pastilu, a moj veliki ne može.” Objasnila sam začuđenom Mihizu da se pastila smrvi i umeša u hranu.
Godinu-dve po Miličinoj pogibiji, Mihizova mlađa sestra Vera se preselila kod njega i život je opet poprimio uobičajeni tok. Napisao je drugi deo Autobiografije i otputovao kod Mile u Minhen, gde je svoje novo delo diktirao zetu Mići Jankoviću. Miću mačka tog puta nije poveo, ostavio ga je Veri da ga čuva. Mića je tugovao, prestao je da jede, nije se odmicao od ulaznih vrata. Čekao je svog drugara. Vera je bila očajna, uginuće životinjica, šta da kaže bratu. Ćutala je i gutala strah. Tugovanje mačka trajalo je dva meseca, koliko je Mihiz bio odsutan. Kada se vratio, mačak je uvređeno izašao iz sobe. Danima je napuštao prostoriju u koju bi Mihiz ušao. Posle 20–30 dana počeo je da podnosi njegovo prisustvo, ali nije dozvoljavao da ga dotiče. Ljutnja je trajala tačno dva meseca, koliko je Mihiz odsustvovao. Tek je tada počelo dugo i bolno pomirenje.
U Muzeju Vuka i Dositeja 28. februara 2023. u 13 časova otvorena je izložba Ispričana Nepričava: povodom sto godina od rođenja pisca Borislava Mihajlovića Mihiza (1922–1997) i slikara Miodraga Miće Popovića (1923–1996). Između ostalih govorio je i Arsenije Arsa Jovanović, s kojim je Mihiz sarađivao na mnogim projektima, s kojim je jedno vreme drugovao i plovio morima. Arsa je ispričao i anegdotu koju ne mogu, a da ne spomenem jer mnogo govori o Mihizu i vremenu u kojem je živeo.
Rovinj. Znajući da ga oni iz tamo gde treba, kako kaže Vojnovič, s vremena na vreme, kada je odsutan, posećuju, ostavljao je na vidnom mestu cedulju s molbom da paze da mačak ne pobegne. Jedne večeri kada su posle minucioznog pregleda onoga što treba, posetioci napuštali Mihizovu letnju rezidenciju, mačak je šmugnuo i nestao u mraku. Počela je besomučna potraga. Nisu ga našli, pa su u pomoć pozvane druge kolege iz Službe. Srećom, uhvatili su avanturistu i odneli ga kući pre Mihizovog povratka.
Izvor: Magazin Politika
