Kao dečak, sanjao sam svet bez rata, s više pravde, više jednakosti. Već kao mladić sam shvatio da je realnost drugačija od ideologija, pa i tad dominantne komunističke. Rano sam se razočarao, već kad su me kao đaka, sa sedamnaest godina, pokupili policajci u kožnim mantilima i poslali u zatvor i na Goli otok. Dve godine najlepšeg mladićkog doba su mi oduzete, a da mi nije suđeno, niti znam šta je bila moja greška – govorio je Mićunović, pisao je RTS.
Rođen sam u Kraljevini Jugoslaviji, a do Republike Srbije, u kojoj sada živim, promenilo se osam država, tri uređenja, tri društveno-ekonomska poretka, tri sistema vrednosti. Do punoletstva sam preživeo nemačko bombardovanje, okupaciju i progon, odnosno etničko čišćenje, izbeglištvo i glad, surovost okupacijskog režima, antifašistički otpor i građanski rat, oduševljenje slobodom i razočarenje novima revolucionarnim režimom, hapšenje u gimnaziji, koncentracioni logor Goli otok. Skoro sve „tekovine“ groznog 20. veka iskusio sam do svoje 18. godine. Kad sam došao na studije u Beograd bio sam, kao junaci u jednom Markesovom romanu „star“ bar 200 godina – naveo je jednom prilikom Mićunović.
Pitao sam sebe: Čekaj, ti znaš šta je život, video si koliko može da bude naporan, gadan i opasan, a besmislen! Šta tebe to tako čvrsto vezuje za život? I našao sam odgovor – radoznalost! Strašno me zanima šta će biti sutra, šta će se dogoditi. Rano sam shvatio da mi ništa ili veoma malo možemo da predvidimo šta će nam se dešavati. Da mi je neko na Golom otoku rekao: Slušaj, ovo će proći. Bićeš profesor, imaćeš đake, bićeš ugledan… Bože sačuvaj! Ja sam bio spreman na život večno obeleženog robijaša.(Život u nevremenu)
