Piše: Redakcija
U pljevaskoj biblioteci „Stevan Samardžić“ predavanje o Jovanu Dučiću, rodonačelniku mediteranske linije u modernoj srpskoj poeziji održao je Milorad Durutović.
Publiku je, najprije, pozdravila i uvela u temu direktorica biblioteke Bojana Đačić.
Tokom predavanja, Durutović je pokušao da odgovori na pitanje šta je to zlatno runo srpske književnosti, te kolike su i kakve zasluge Jovana Dučića kao oca modernih srpskih Argonauta.
„Rođen u zaleđu Jadrana, u ‘milom‘ Trebinju, kako ja sam pjesnik uvijek tepao svom rodnom gradu, Dučić je bio mediteranac i po rođenju, ali po književnoj i diplomatskoj karijeri. Obišao je, opisao i opjevao skoro čitav mediteranski svijet. Jedino se sa sigurnošću ne zna da li je ikad posjetio Svetu Goru, Hilandar. No, sa sigurnošću bismo mogli tvrditi da je upravo on sačinio poetičku kartografiju za moderne srpske Argonaute, što su nakon Drugog svjetskog rata krenuli u potragu za zlatnim runom srpske književnosti. Moglo bi se, dakle, dokazivati da su Miodrag Pavlović, Vasko Popa, Ivan V. Lalić, Borislav Radović, Jovan Hristić, da je čitava jedna generacija srpskih pjesnika krenula Dučićevim tragom. Posebno su Pavlović, Popa i Lalić dopjevali ono što je Dučiću izmicalo, zbog čega su mu prigovore upućivali i Milan Kašanin i Stanislav Vinaver, tvrdeći kako je ostao nedovoljno usmjeren na srpsko-vizantijsko nasljeđe. Pa ipak, danas ostaje upitno da li bi ovi naši Argonauti pronašli zlatno runo srpske književnosti u svojim svetogorskim pjevanjima i hodočašćima da Dučić još prije njih nije krenuo u takvu potragu, tragajući, naime, za cjelovitom slikom srpske kulture. Dučić je znao da nije ni Vizantija, kao ni srednjovekovna Srbija samonikla, da ta kultura ima i svoj prapočetak u antičkom svijetu, te u drugim ukrštajima mediteranskih morskih i kopnenih struja. Dučić je vidio more kao jedini put do kuće“ – naglasio je Durutović.
„‘Kao drugi narodi za obetovanom zemljom Srbi su kroz svoju istoriju čeznuli za obetovanom morem – bili i na Jadranskom, i Jegejskom, i na Jonskom moru, ali zauvek i sasvim ni na jednom. Više nego u realnom životu, more je prisutno u srpskoj poeziji i pripoveci‘, podsjetio je Durutović na riječi Milana Kašanina, a potom i dodao: „Mediteransko more, ‘obetovano more‘ kao ekvivalent za ‘obećanu zemlju‘, dakle, kao arhetip, kao religijski, transcendentni horizont jeste svojevrsna noema, ključna ideja u poeziji i prozi Jovana Dučića. Da to ‘obetovano more‘ stvarno jeste lirsko-transcendentni horizont pokazuju i druge noseće teme Dučićeve poezije: žena, Bog, smrt i pjesma. Sve te teme nose klicu iz obećane zemlje, arhetipsku dubinu, čovjekovo ushićenje pred neuhvatljivošću pjesme, mora i žene. Stoga, ili iz nekog primordijalnog opreza, ultimativni zahtjev Dučićeve poezije glasi: ‘Ostaj nedostižna, nema i daleka‘… Ova edenska implikacija jednako važi i za pjesmu, i za ženu. Postoji nedosanjana žena kao što postoji i nenapisana pjesma, ali i vječno živo more kao garancija da je u životu putovanje jedina izvjesnost“, zaključio je Durutović.
