Piše: Vladimir Sudar
Dana 2. avgusta navršilo se sto godina od rođenja jednog od najvećih jugoslovenskih novinara i autora NIN-a Juga Grizelja, autora koji je u našem novinarstvu prvi primenio kolumnu. Jug Grizelj, međutim, nije bio cenjen i poštovan samo zbog kolumni.
„Jug Grizelj je bio novinar širokog opsega interesovanja, velike energije i teške biografije u kojoj se odslikava dramaturgija jednog vremena koje je na njegovoj koži ostavljalo jake dange. Tekstovi tog Jugoslovena čija se zemlja raspala, na ‘hartiji koja ne gori’ u prašini dokumentacija, možda kriju i neki putokaz za razumevanje današnjice“, ocenio je Grizeljov kolega iz NIN-a i “Vremena” Milan Milošević.
Partizan na Golom otoku
Jug Grizelj rođen je 2. avgusta 1926. godine u Vrlici, mestu između Knina i Sinja. Otac Ivan, Hrvat, i majka Flora, Italijanka, dali su mu ime Jugo. Drugom sinu dali su ime Slaven.
U gimnaziji u Šibeniku zatekao ga je Drugi svetski rat. Tokom italijanske okupacije uhapšen je zbog ispisivanja antifašističkih parola, a po izlasku iz zatvora sa grupom drugova odlazi u partizane. Imao je 16 godina. Ranjen je u rame 1944. godine i prebačen na oporavak u savezničku bolnicu u Bariju, gde je bio svedok istorijske utakmice splitskog Hajduka i tima britanske vojske.
Po oslobođenju završava školovanje u Splitu i brani u fudbalskom klubu Dinara iz Knina. U novinarstvo ulazi 1947. A već iduće godine, kao jedan od najtalentovanijih mladih novinara postaje polaznik tek ustanovljene Novinarsko-diplomatske visoke škole u Beogradu. Početkom 1952. Jug Grizelj, student poslednjeg semestra Novinarsko-diplomatske visoke škole, uhapšen je i poslat na Goli otok, gde je proveo dve godine.
Kasnije je pričao da mu je islednik danima iznuđivao priznanje da njegovo promovisanje džeza i zapadne kulture zapravo objektivno navodi vodu na mlin informbirovske propagande o tome da je Jugoslavija prešla u tabor reakcije.
U redakciju omladinskog lista “Mladost” došao je sredinom pedesetih godina, ali je kao golootočanin bio smešten u dokumentaciju i nije smeo da se potpisuje kao novinar.
„Jug Grizelj posle je postao jedno od najbriljantnijih pera svekolike jugoslovenske žurnalistike… Ne sećam se kad je počeo da se potpisuje imenom i prezimenom, ali znam da je od 1969. godine u ‘Večernjim novostima’ svakoga dana pisao kolumnu sa naslovom ‘Iz mog ugla’ i da je to bila neka vrsta prodora modernog novinarstva“, svedočio je književnik Ivan Ivanji.
Filmovi Juga Grizelja
Krajem pedesetih okreće se filmu. Po njegovom scenariju 1958. snimljen je igrani film „Crni biseri“, u režiji Tome Janića, koji u nečemu podseća na italijanski neorealizam i „Čistače cipela“ Vitorija de Sike. Reč je o „veseloj priči o neveselim stvarima“, događajima u maloletničkom kazneno-popravnom domu u samostanu na ostrvu Badija kod Korčule.
Kritika je loše ocenila film, ali je u godišnjoj NIN-ovoj anketi zauzeo treće mesto na listi najboljih te godine, a na glasanju publike u Puli bio je odmah iza filma Nikole Tranhofera „X 8“.
Uspeh „Crnih bisera“ kod publike skrenuo je pažnju na scenaristu Grizelja. U jednom intervjuu iz 1959. govorio je o nerealizovanim scenarijima – filmu „Divlja četa“ sa temom iz rata, koji je trebalo da režira Branko Bauer, i scenariju „Ipak milioner“, koji je napisao sa Dragomirom Ilićem i govori o „savremenom manifestovanju poltronstva“. Producenti su tražili da se radnja prebaci u predratnu Jugoslaviju, što je Grizelj odbio.
Treći filmski scenario bila je adaptacija romana Grozdane Olujić „Izlet u nebo“, koji su svi producenti odbili jer je bio povod burnim ideološkim sukobima. Ipak, dve godine kasnije, iz „Avala filma“ je stigao pozitivan odgovor, a film „Čudna devojka“, u režiji Jovana Živanovića, premijerno je prikazan 1962. godine.
Usred unakrsne vatre u Pekingu
Grizelj je nastavio saradnju sa „Avala filmom“ i u koprodukciji sa zapadnonemačkim „Alfa filmom“ po njegovom scenariju je Jovan Živanović 1963. snimio film „Ostrva“ (Verführung am Meer).
Napisao je scenario i za kratki TV film „Kurjak“ 1961. godine, kao i za petnaestak dokumentaraca. Od sredine šezdesetih u potpunosti se okreće novinarstvu, a filmu će se vratiti još jednom sredinom sedamdesetih kad je po njegovoj ideji Ivan Aćin snimio film o radničkoj svakodnevici „Ruža od betona“.
Za novinarski opus Juga Grizelja možda je bilo značajno to što je radeći na filmskim dokumentarcima istraživao mnoge aspekte društvenog života, a radeći na scenarijima za igrane filmove stekao je osećaj za dramski zaplet i kontraste teme i vremena, ocenio je Milan Milošević.
To se videlo u 1.600 kolumni koje je pod stalnim nadnaslovom „Iz mog ugla“ pisao u „Večernjim novostima“, pet dana u nedelji od 1969. do 1976. Posle toga je u NIN-u pisao stalnu rubriku „Mala anatomija“, a od 1984. do 1990. šest puta nedeljno u „Slobodnoj Dalmaciji“ objavljivao je rubriku „Iz mog ugla“.
Kolumne Juga Grizelja bile su socijalno angažovane, sa naglašenim razumevanjem za tzv. malog čoveka, često kritike birokratizma i tehnokratizma, izveštačenog dogmatizma i neretko su osvetljavale loše strane našeg mentaliteta.
„Iako je ostao zapamćen po kolumnističkom rekordu iz `Novosti`, Jugov najproduktivniji period bio je u NIN-u, od 1976. do 1990, kada je pokazao da dobro vlada njuzmagazinskom novinarskom formulom“, smatra Milan Milošević.
U zrelom dobu bio je i reporter. Kao specijalni izveštač iz Pekinga 1989. za vreme događaja na Tjenanmenu čitavu noć bio je u unakrsnoj vatri.
Na kraju karijere, učestvovao je u osnivanju nedeljnika “Vreme”. Za “Vreme” je iz bolesničke postelje diktirao svoj poslednji tekst, objavljen 3. decembra 1990. Preminuo je u Beogradu 5. januara 1991.
Mala anatomija: Samoobmana o Trstu
Jug Grizelj (1976.)
Svi su Jugosloveni uglavnom naivni, te ih svako može da preveze žedne preko vode, naročito u Trstu, oni se lepe na glupe šarene etikete, oni su snobovi koji u Trstu kupuju cipele, za skupe pare, a kojima otpadaju đonovi čim padne prva kiša, džins-pantalone kojima se raspadaju turovi čim ih obučeš, i ajaks sapune na tone kojima ništa ne može da se opere.
Milijarde naše čvrste valute ostavljamo uglavnom zbog naše umne poremećenosti tršćanskim pljačkašima i drumskim razbojnicima koji bi bili u stanju da nam i kožu oderu za jedan jedini par gaća broj 5 kojima vire konci, a za koje će se, dabome, docnije ispostaviti da se u pranju skupljaju te ih ni vrabac ne bi mogao obući. Tršćanska koža nije ni primirisala kože, tršćanska vuna nije ni videla vunu, tršćansko staklo je u stvari pleksiglas!
Jadni glupi Jugosloveni koje neko ozbiljno treba da zaštiti od sopstvenih umnih ograničenja!
Komentari i reportaže istog ili sličnog mentalnog nivoa i poente pojavljuju se s vremena na vreme i ne tako retko po raznim našim sredstvima informisanja pozivajući našeg priglupog građanina da se konačno pribere i spase od rasapa pameti i novca. Po pravilu članci takve sadržine pozivaju na nacionalnu uzbunu kad god nekom autoru u novinama zatreba neka sitnica te skoči do Trsta da je kupi pa mu posle zatreba i novac da tu sitnicu i plati – te mu dobro dođe da o bedi našeg snobovskog mentaliteta napiše svoj ubojiti komentar ili reportažu.
Dve su obavezne poente svih ovakvih pristupa i ne samo u ovoj oblasti (bilo je toga pametovanja i povodom „otkrića“, u zlo vreme, ovoga leta, o tome kako glupi Jugosloveni idu masovno u Grčku jer u svojoj umnoj zaostalosti veruju da je tamo jevtinije i da su Grci ljubazniji, što, dabome, nije tačno). Prva: ismevanje naše nacionalne nezrelosti, konformizma i snobovštine; i druga, ništa manje ozbiljna: dajte, nadležni, da vidimo šta da uradimo da se prekine sa tom užasnom praksom koja toliko ruši naš ugled i nacionalno dostojanstvo, a i toliko ugrožava našu nacionalnu valutu.
Ni traga, međutim, u takvom pristupu, iole ozbiljnijem i razumnijem pokušaju razmišljanja koje bi se – u najmanju ruku – trudilo da u ovom fenomenu, stvarno sve veće prakse, i našeg sasvim običnog čoveka da neke potrošačke predmete kupuje izvan Jugoslavije, pokuša da pronađe jednu ekonomsku i ne samo ekonomsku zakonitost koja se očigledno može relativno tačno i locirati – i bez naučnih istraživanja naših instituta. Jer, da se radi o ozbiljnom fenomenu ukazuje ako ništa drugo onda bar broj Jugoslovena koji deo nekih svojih svakodnevnih potreba namiruje ili želi da namiri, kad god može, izvan granica svoje zemlje, ignorišući tone i vagone proizvoda iste vrste u našim trgovinama.
Taj broj Jugoslovena više se ne meri – ni desetinama hiljada ni stotinama hiljada! Može li stvarno iole ozbiljan člankopisac i analitičar osuditi za glupost, snobizam i neznalaštvo – milione ljudi?
Zašto svi ti oštri kritičari ovog fenomena, pre nego što se odluče da napadnu glupost tolikog broja svojih sugrađana, ne intervjuišu bar nekoliko njih (neka pitaju, recimo, svoje žene) zašto kupuju ili bi htele da kupuju italijanske cipele pre nego naše, iako se izlozi prodavnica obuće kod nas gotovo lome pod teretom miliona pari cipela. Zašto ne pitaju svoje sugrađane – zbog čega kupuju ili bi hteli da kupe pre džins-pantalone inostrane proizvodnje a ne naše iako su, bar odnedavno, svi naši proizvođači, (istina sa zakašnjenjem od deset godina), krenuli u masovnu proizvodnju istog artikla. Zašto kupuju inostrane kožnjake a ne naše, inostrane ženske tašne a ne naše, majice, bluze, okvire za naočare…
Nismo li, naročito mi po novinama, već promukli grdeći onu većinu naših proizvođača nameštaja koji proizvode čisti kič i bofl tobož, Lujeva i baroka, nismo li već dosadili moleći proizvođače tekstilne konfekcije da počnu odmah, a ne posle dve godine, da proizvode ono što se nosi danas, i u celom civilizovanom svetu.
Zaista, nismo otkrili ništa novo: hiljadu puta je već na raznim mestima i nivoima ocenjeno da delovi naše prerađivačke industrije nisu u stanju, ili im se jednostavno ne isplati, da prate dostignuća sveta – često ni u materijalu, ni u dizajnu, ni u kroju, a u poslednje vreme ni u ceni, zbog čega naš građanin, kad mu se ukaže prilika – kupuje tu robu napolju. Zašto se kritika ne okrene na tu stranu i zašto neko ne postavi pitanje tolikim proizvođačima ovih artikala koji se u ovom trenutku nalaze u gubicima i pred stečajem zašto ne proizvode ono što će se kupiti, a zna se dobro šta je to, umesto što traže pokriće gubitaka.
Zašto ne kazati da je ozbiljna tendencija našeg čoveka da kupuje neke proizvode, uglavnom lake industrije (jer smo, recimo, u beloj tehnici potpuno na nivou sveta, i ne samo u beloj tehnici i u drugim mnogim oblastima) posledica sa jedne strane zaostajanja, na jedan način, dela naše industrije, a sa druge strane – sve višeg standarda našeg čoveka i sve razvijenijeg ukusa i želje da ne zaostane iza sveta čija dostignuća poznaje. Jer mi smo zemlja otvorenih granica iz koje milioni ljudi godišnje putuju po celom svetu, poslovno ili privatno, i nije ih moguće, odnosno sve ih je manje moguće – prevariti.
Osim toga, osvestite se: ko još kupuje u Trstu prevaziđenog ukusa i izbora, sem ponekad kad se čoveku tako namesti? Kupuju sitni šverceri na tone zaista bofl šarenih laža – koje posle bogato prodaju u susednim nam drugim zemljama. Naš čovek, tvrdi privredna komora tog grada, kada kupuje danas u Trstu, kupuje najbolje i najvrednije i plaća najskuplje.
Sećanje Jugoslava Vlahovića: Tandem Jug-Juga na krstarenju Jadranom
U NIN sam došao pre 50 godina, oktobra 1976, kao ilustrator kolumne „Mala anatomija“ Juga Grizelja, na predlog čuvene trojke karikaturista „Večernjih novosti”: Koraksa, Guzine i Petričića. Jug ih je pitao znaju li nekog novog mlađeg ilustratora-karikaturistu za njegovu novu kolumnu u NIN-u, gde je prelazio, na šta su mu odgovorili da se tih dana iz vojske vratio Jugoslav Juga Vlahović.
Tako je tandem Jug-Juga odmah krenuo u akciju. Moj, u onim vremenima novi poentilistički, grafički pristup ilustraciji brzo je bio prihvaćen i za druge rubrike, a vremenom je postao zaštitni znak NIN-a.
„Mala anatomija“ je objavljivana skoro 15 godina. Ni Jug a ni ostali nikada mi se nisu mešali u posao, imao sam punu slobodu stvaralaštva, što je bio i jedan od razloga da sam se kasnije, posle uspeha u Americi i Evropi, uvek vraćao u Beograd, u NIN, moj stvaralački zavičaj.
I ne sam moj, tih godina primljena je i izuzetno talentovana mlađa generacija novinara: Bogdan Tirnanić Tirke, Saša Tijanić, Dragan Jovanović, Teodor Anđelić, Dušan Veličković i drugi koji će zajedno sa Jugovom generacijom velikana obeležiti žurnalističku scenu s kraja prošlog veka.
Jug Grizelj je imao jedinstven prilaz novinarstvu. Kombinacijom iskustva iz „Novosti“, gde se obraćao najširem čitalačkom auditorijumu, i nove intelektualne sredine NIN-a, vešto je na jednostavnim događajima iz svakodnevice umeo da objasni komplikovane odnose i situacije tadašnjeg samoupravnog socijalizma. Zato je i bio čitan i omiljen u celoj Jugoslaviji.
Uverio sam se u to bezbroj puta, pogotovo kada me je leta 1981. godine pozvao da budem mornar na njegovom devet metara dugom brodu, kada smo zajedno sa njegovom mlađom ćerkom 12 dana plovili Jadranom. Od Dubrovnika do Božave, pri vrhu Dugog otoka nadomak Kvarnera. Usput pristajući u veća mesta na Korčuli, Hvaru i drugde gde bi poznavao neke ljude. Jugovi dugi razgovori sa njima spontano bi se pretvarali u prave javne tribine gde se otvoreno pričalo o svemu. Od lokalnih tema do sudbine Jugoslavije posle Tita, koji je preminuo godinu dana ranije.
Izvor: NIN
