Piše: Elis Bektaš
Decenijama su u Zenici drugovala dvojica ljudi koje život nije pretjerano mazio. Džo, nekada lijep i stasit, na Denisa Vivera nalik muškarac, kojem je kasnije alkohol prilično velik račun ispostavio i Hamza, neugledan cjepač karata u lokalnom bioskopu, koji je čašicom nastojao da ispegla grbav i gužvav život.
To prijateljstvo prekidano je tek povremeno, kada bi, pod pritiskom sindikata, jedan od njih dvojice bio upućen na liječenje od bolesti zavisnosti, naravno, uvijek sa istim ishodom, dakle bezuspješno.
Jer je malo ko razumijevao da njihova bolest nije bio alkohol, već da im je bolesna duša. Čim bi se liječeni vratio u Zenicu, njihovo prijateljevanje bi se nastavljalo tamo gdje je zastalo, za stolom u „Balkanu“ ili za šankom u „Centru“.
Negdje pred sami rat desi se da su obojicu poslali na liječenje u isto vrijeme. Džoa u Jagomir, a Hamzu na Sokolac. Nedugo zatim, kada je i najdobrodušnijima postalo jasno da pucnjava neće stati, jer narodu ko biva nije do rata, da ni JNA ni Plavi šljemovi jednostavno neće doći da zavedu red, niti da će odmetnuti, secesionistički elementi uvidjeti svoju grešku i vratiti se u okrilje države koju su tako zdušno htjeli da napuste, dakle kada je rat već postao neporeciva činjenica, dogovore strane u sukobu da razmijene pacijente jagomirske i sokolačke ustanove.
Tom prilikom Hamza i Džo razmijenjeni su jedan za drugoga. Više se nikada nisu vidjeli.
