
Petnaestog juna ove godine, u konferencijskoj sali u štabu NATO u Briselu, američki ministar odbrane Lojd Ostin, okružen najvišim američkim zapovednicima, sedeo je zajedno za stolom sa svojim ukrajinskim kolegama kojima su se priključili pomoćnici iz Kijeva. Atmosfera u prostoriji bila je ispunjena osećajem frustriranosti.
Ostin je svojim odlučnim baritonom pitao ukrajinskog ministra odbrane Oleksija Režnikova o ukrajinskom odlučivanju u početnim danima dugo očekivane kontraofanzive, pritiskajući ga pitanjem zašto njihove snage nisu koristile opremu za raščišćavanje mina koju je Zapad obezbedio kako bi se omogućio veći napad mehanizovanih jedinica ili zašto nisu korišćene dimne zavese kako bi se prikrilo njihovo nastupanje. Uprkos ruskim dubokim odbrambenim linijama, rekao je Ostin, kremaljske trupe nisu nepobedive.
Režnikov, ćelavi i kratkovidi advokat, rekao je da su ukrajinski vojni zapovednici oni koji donose ovakve odluke. Ali takođe je primetio da ukrajinska oklopna vozila uništavaju ruski helikopteri, dronovi i artiljerija prilikom svakog pokušaja nastupanja. Bez vazduhoplovne podrške, rekao je, jedina opcija koja stoji na raspolaganju je artiljerijsko dejstvo protiv ruskih linija, iskrcavanje pešadije iz napadnutih vozila i nastavak napada na nogama. „Ne možemo da manevrišemo zbog gustine nagaznih mina i tenkovskih zaseda“, rekao je Režnikov prema navodima jednog zvaničnika koji je bio prisutan. Sastanak u Briselu, koji je održan manje od dve nedelje po početku kampanje, ilustruje kako ofanziva začeta optimistično nije uspela da zada očekivani udarac, što je izazvalo podele i preispitivanja između Vašingtona i Kijeva i nametnulo teže pitanje o ukrajinskoj sposobnosti da povrati odlučujući deo teritorije.
Kako nadolazi zima, i linije fronta stoje zamrznute u mestu, najviši ukrajinski vojni zvaničnici priznaju da je rat zapao u pat poziciju.
Ovo istraživanje procesa koji je vodio ukrajinskoj ofanzivi zasnovan je na intervjuima sa više od trideset viših zvaničnika iz Ukrajine, SAD i evropskih država. Ono obezbeđuje nove uvide i detalje koji ranije nisu bili dostupni o dubokom američkom učešću u vojnom planiranju koje je prethodilo kontraofanzivi i o faktorima koji su doprineli njenom razočaravajućem ishodu. Drugi deo dvodelnog izveštaja ispituje kako se bitka odvijala na terenu tokom leta i jeseni, i proširenje pukotina između Vašingtona i Kijeva. Neki zvaničnici su govorili pod uslovom da ostanu anonimni kako bi mogli da govore o osetljivom procesu donošenju odluka.
Ključni elementi koji su oblikovali kontraofanzivu i njen početni ishod uključuju:
- Ukrajinski, američki i britanski oficiri održali su osam velikih ratnih igara kako bi izradili plan kampanje; ali Vašington je precenio koliko se ukrajinske snage mogu preoblikovati u borbenu snagu koja nalikuje zapadnim vojskama u kratkom periodu – posebno bez obezbeđenih vazduhoplovnih snaga koje su integralni deo modernih oružanih snaga.
- Američki i ukrajinski zvaničnici povremeno su se oštro razmimoilazili o strategiji, taktici i vremenu izvođenja operacija. Pentagon je želeo da napad otpočne polovinom aprila kako bi se Rusi sprečili da nastave da osnažuju svoje odbrambene linije. Ukrajinci su oklevali, insistirajući da nisu spremni bez dodatnog oružja i obuke.
- Američki vojni zvaničnici bili su uvereni da je mehanizovani frontalni napad na ruske linije izvodljiv trupama i naoružanjem kojim Ukrajina raspolaže. Simulacije su zaključile da kijevske snage, u najboljem scenariju, mogu da se domognu Azovskog mora i preseku ruske snage na jugu za šezdeset do devedeset dana.
- SAD su zagovarale usredsređivanje napada duž južne osovine, ali je ukrajinsko vođstvo verovalo da bi njihove snage trebalo da napadnu tri različite tačke na otprilike hiljadu kilometara dugom frontu, južno prema Melitopolju i Berdjansku na Azovskom moru i istočno prema borbenoj zoni kod grada Bahmuta
- Američka obaveštajna zajednica imala je opreznija gledišta od američke vojske, procenjujući da ofanziva ima samo polovične šanse za uspehom, uzimajući u obzir čvrstu, višeslojnu odbranu koju je Rusija izgradila tokom zime i proleća
- Mnogi u Ukrajini i na Zapadu potcenili su rusku sposobnost da se oporavi od katastrofa na bojnom polju i da iskoristi dugovečne izvore svoje snage: živu silu, mine i spremnost da žrtvuje živote u onoj meri u kojoj je malo koja država sposobna da se suprotstavi
- Kako se približavalo pokretanje ofanzive, ukrajinski vojni zvaničnici su strahovali da će pretrpeti katastrofalne gubitke – dok su američki zvaničnici verovali da bi žrtve mogle biti veće bez odlučujućeg napada.
Godina je otpočela za zapadnom odlučnošću na vrhuncu, visokim samopouzdanjem ukrajinskih snaga i predviđanjem predsednika Volodimira Zelenskog da će biti ostvarena odlučujuća pobeda. Ali sada, postoji neizvesnost na svim frontovima. Moral u Ukrajini se koleba. Međunarodna pažnja se preusmerila na Bliski istok. Čak i među onima koji podržavaju Ukrajinu, postoji sve snažnije političko oklevanje da se da doprinos dragocenom cilju. Na skoro svakoj tački duž fronta, očekivanja i ishodi su se izmenili kako se Ukrajina preusmerila na sporo napredovanje pešadije kojim je preuzela vrlo male delove teritorije.
„Želeli smo brže rezultate“, rekao je Zelenski u intervjuu za Asošijeted pres prošle nedelje. „Iz te perspektive, nažalost, nismo ostvarili željeni rezultat. I to je činjenica“.
Zajedno, svi ovi faktori su učinili da pobeda Ukrajine postane manje verovatna od novih godina rata i razaranja.
Neodlučni i obeshrabrujući početni meseci kampanje postavili su otrežnjujuća pitanja kijevskim zapadnim pristalicama o budućnosti, pošto se Zelenski – kojeg podržava nadmoćna većina Ukrajinaca – zakleo da će se boriti sve dok Ukrajina ne povrati svoje granice uspostavljene njenim sticanjem nezavisnosti od Sovjetskog Saveza 1991. godine.
„Za to će biti potrebne godine i biće prolivene reke krvi“, rekao je britanski bezbednosni zvaničnik, ukoliko tako nešto uopšte bude bilo moguće. „Da li je Ukrajina spremna na to? Kakve su implikacije u vezi sa živom silom? Ekonomske implikacije? Implikacije u vezi sa zapadnom podrškom?“
Godina se približava kraju i ruski predsednik Vladimir Putin je siguran više nego ikada ranije da može da čeka zamor prevrtljivog Zapada i da u potpunosti apsorbuje ukrajinske teritorije koje su već zaposele njegove trupe.
Proigravanje ratnog plana
U konferencijskom pozivu u poznu jesen 2022. godine, nakon što je Kijev povratio teritorije na severu i jugu, Ostin je razgovarao sa generalom Valerijem Zalužnim, glavnim ukrajinskim vojnim zapovednikom, i upitao ga je šta bi mu bilo potrebno za prolećnu ofanzivu. Zalužni je odgovorio da traži hiljadu oklopnih vozila i devet brigada, obučenih u Nemačkoj i spremnih za borbu.
„Duboko sam uzdahnuo“, rekao je Ostin kasnije, prema jednom zvaničniku koji je bio upoznat sa tokom razgovora. „To je skoro nemoguće“, rekao je kolegama.
U prvim mesecima 2023. godine, vojni zvaničnici iz Britanije, Ukrajine i SAD zaključili su seriju ratnih scenarija u bazi američke vojske u Vizbadenu u Nemačkoj gde su ukrajinski oficiri bili uključeni u novouspostavljenu komandu odgovornu za podršku kijevske borbe.
Serija od osam proigravanja različitih scenarija na visokom nivou oformila je osnovnu postaku napora koji su omogućile SAD da se izradi ostvarivi, detaljni plan kampanje i da se odredi šta bi zapadne nacije trebalo da obezbede kako bi dale sredstva da ova kampanja uspe.
„Okupili smo sve naše saveznike i partnere i zaista smo ih žestoko pritisli kako bismo obezbedili dodatna mehanizovana vozila“, rekao je viši američki odbrambeni zvaničnik.
Tokom simulacija, od kojih je svaka potrajala po nekoliko dana, učesnicima je dodeljeno da igraju ulogu ili ruskih snaga – čiji su kapaciteti i ponašanje modelovani prema ukrajinskim i savezničkim obaveštajnim podacima – ili ukrajinskih trupa i komandanata, čiji je učinak bio ograničen realnošću da će biti suočeni sa ozbiljnim ograničenjima u raspoloživom ljudstvu i municiji.
Planeri su izvodili vežbe koristeći specijalizovani softver za proigravanje ratnih scenarija i proračune u programu Eksel – a, ponekad, jednostavno pomeranjem oznaka na mapi. Simulacije su obuhvatile manje komponente od kojih se svaka usredsredila na poseban elemenat borbe – ofanzivne operacije ili logistiku. Zaključci su zatim unošeni natrag u plan kampanje koji se stalno razvijao.
Najviši uključeni zvaničnici bili su general Mark Majli, tada načelnik američkog Združenog generalštaba i general pukovnik Oleksandar Sirski, komandant ukrajinskih kopnenih snaga, koji su prisustvovali izvođenju nekoliko scenarija i bili su izveštavani o rezultatima.
Tokom jedne posete Vizbadenu Majli je razgovarao sa ukrajinskim snagama za specijalne operacije – koje su sarađivale sa američkim zelenim beretkama – u nadi da će ih osokoliti pred operacije na područjima pod neprijateljskom kontrolom.
„Ne bi trebalo da postoji nijedan Rus koji odlazi na počinak ne pitajući se da li će mu usred noći grkljan biti prerezan“, rekao je Majli, prema rečima zvaničnika koji je upoznat sa ovim događajima. „Morate se vratiti na teren, i voditi kampanju iza neprijateljskih linija“.
Ukrajinski zvaničnici nadali su se da će ofanziva ponoviti uspehe iz jeseni 2022. godine kada su povratili delove Harkovske oblasti na severoistoku i grad Herson na jugu u kampanji čiji je uspeh iznenadio i najposvećenije ukrajinske pristalice. Ponovo, njihov fokus bio je na više od jednog mesta.
Ali zapadni zvaničnici su rekli kako su oprobani ratni scenariji potvrdili njihovu procenu da bi Ukrajina imala najbolje šanse ukoliko bi usredsredila svoje snage na postizanje jednog strateškog cilja – masovan napad kroz područja pod ruskom kontrolom prema Azovskom moru, prekidajući kremaljsku kopnenu vezu između Rusije i Krima, što je kritično važna logistička ruta.
Probe su dale SAD mogućnost da u nekoliko prilika kažu Ukrajincima: „Znam da mnogo, mnogo, mnogo želite da ovo uradite, ali to neće proći“, kaže jedan bivši američki zvaničnik.

Na kraju krajeva, međutim, Zelenski, Zalužni i drugi ukrajinski lideri bili su oni koji su donosili odluku, ističe potonji zvaničnik.
Zvaničnici su pokušali da pripišu verovatnoće različitim scenarijima, uključujući rusku kapitulaciju – koju su procenili kao „izuzetno malo verovatnu“ – ili veliko ukrajinsko uzmicanje koje bi stvorilo priliku za veliki ruski kontranapad – čemu su takođe pripisali nisku verovatnoću.
„Ono što dobijete jesu realistični scenariji u sredini, sa različitim verovatnoćama uspeha“, rekao je britanski zvaničnik.
Najoptimističniji scenario za presecanje kopnene veze bio je da će se to ostvariti za šezdeset do devedeset dana. Proigrani scenariji su takođe predviđali teške i krvave borbe, sa gubicima vojnika i opreme koji bi se kretali između 30 i 40 odsto.
Američki vojni oficiri su videli žrtve koje su na kraju bile mnogo niže nego što je predviđano u glavnim bitkama u Iraku i Avganistanu. Smatrali su da su procene početna tačka za planiranje medicinske nege i evakuacije sa bojnog polja tako da gubici nikada ne dosegnu projektovani nivo.
Brojevi „mogu biti otrežnjujući“, rekao je viši američki vojni zvaničnik. „Ali oni nikada nisu onoliko visoki koliko se predviđa, jer znamo da moramo da uradimo stvari kako bismo bili sigurni da se to neće desiti“.
Američki zvaničnici su takođe verovali da će na kraju više ukrajinskih vojnika poginuti ukoliko Kijev ne uspe da izvede odlučujući napad te ukoliko se sukob pretvori u dugotrajni rat iscrpljivanjem.
Ali oni su priznali delikatnost predlaganja strategije iz koje bi mogli da proisteknu znatni gubici, bez obzira koliko visoke bile završne brojke. „Nama je lako da im to kažemo tokom uvežbavanja za stolom, ‘Dobro, morate da se usredsredite na jedno mesto i napadnete stvarno žestoko’“, rekao je viši američki zvaničnik. „Oni su oni koji će izgubiti mnogo ljudi i oni su oni koji će izgubiti mnogo opreme“.
Ovi izbori, rekao je viši zvaničnik, postaju „mnogo teži na bojnom polju“.
U vezi sa tim. viši ukrajinski vojni zvaničnik je saglasan. Ratne igre „ne rade“, rekao je zvaničnik u retrospektivi, delimično zbog toga što su nove tehnologije preoblikovale bojno polje.
Ukrajinski vojnici vode rat koji nije nalik bilo čemu što su NATO snage iskusile: veliki konvencionalni sukob, sa rovovima koji nalikuju na one iz Prvog svetskog rata nad kojima se nadvijaju sveprisutni dronovi i druge futurističke alatke – i bez vazduhoplovne nadmoći koju je američka vojska imala u svakom modernom sukobu u kojem se borila.
„Sve ove metode… možete ih uredno spakovati i baciti, znate?“, rekao je viši ukrajinski zvaničnik za scenarija ratnih igara. „A možete ih baciti zato što stvari više tako ne funkcionišu“.
Neslaganja oko raspoređivanja snaga
Amerikanci su tokom dužeg vremena preispitivali koliko je mudra kijevska odluka da drže snage oko opsednutog istočnog grada Bahmuta.
Ukrajinci su stvari videli drugačije. „Bahmut se drži“, postala je kratka lozinka za njihov ponos žestokim otporom koji su pružale njihove trupe većem neprijatelju. Tokom više meseci, ruska i ukrajinska artiljerija su pretvarale grad u prah i pepeo. Vojnici su ubijali i ranjavali jedni druge u hiljadama kako bi ostvarili dobitke koji su se nekada merili gradskim četvrtima.
Grad je konačno pod rusku kontrolu pao u maju.
Zelenski, koga su podržavali njegovi najviši komandanti, postojano se držao da je potrebno veće prisustvo snaga oko Bahmuta kao i da je potrebno udariti na tamošnje ruske strane tokom kontraofanzive. Sa tim ciljem, Zalužni je držao više snaga u blizini Bahmuta nego što je to činio na jugu, uključujući najiskusnije vojne jedinice, primećivali su frustrirano američki zvaničnici.
Ukrajinski zvaničnici obrazlagali su da moraju da održavaju žestoke borbe u području Bahmuta zato što bi u suprotnom Rusija pokušala da iznova zauzme delove Harkovske oblasti kao i da napreduje u Donjecku – što je ključni Putinov cilj, koji želi da zaposedne celu oblast.
„Rekli smo [Amerikancima], ‘Ako se stavite na mesto naših generala, videćete da ukoliko mi ne pretvorimo Bahmut u tačku sukoba, [Rusi] će to učiniti“, rekao je jedan viši ukrajinski zvaničnik. „Ne možemo dozvoliti da se to desi“.
Pored toga, Zalužni je naumio da pretvori front ogromne dužine od gotovo hiljadu kilometara u problem za Rusiju, prema višem britanskom zvaničniku. Ukrajinski general je želeo da rastegne mnogo veće ruske okupacione snage – koje nisu upoznate sa terenom i već se suočavaju sa izazovima slabog morala i logistike – kako bi raspršio njihovu vatrenu moć.
Zapadni zvaničnici uočili su problemi u tom pristupu, pošto bi on takođe umanjio vatrenu moć ukrajinske vojske na svakoj pojedinačnoj tački. Zapadna vojna doktrina nalaže koncentrični udar prema pojedinačnom cilju.
Amerikanci su ipak popustili.
„Oni poznaju teren. Poznaju Ruse“, rekao je viši američki zvaničnik. „To nije naš rat. I morali smo na kraju to da prihvatimo“.
Oružje koje je bilo potrebno Kijevu
Dana 3. februara Džejk Saliven, savetnik sa nacionalnu bezbednost predsednika Džozefa Bajdena, okupio je najviše vladine zvaničnike za nacionalnu bezbednost kako bi razmotrili plan kontraofanzive.
Podzemna Situaciona soba Bele kuće je renovirana, tako da su se najviši ešaloni vlade, ministarstva odbrane i ministarstva finansija, zajedno sa najvišim zvaničnicima CIA, okupili u sigurnoj konferencijskoj sali u susednoj zgradi Ajzenhauerove izvršne kancelarije (Eisenhower Executive Office Building).
Većina je već bila upoznata sa ukrajinskim pristupom koji je podrazumevao prodor u tri pravca. Cilj je bio da Bajdenovi viši savetnici iskažu svoje odobravanje ili rezervisanost jedan drugom i pokušaju da postignu konsenzus oko zajedničkog saveta koji bi uputili predsedniku.
Pitanja koja je postavljao Salivan bila su jednostavna, rekla je osoba koja je prisustvovala sastanku. Prvo, mogu li Vašington i partneri da uspešno pripreme Ukrajinu da se probije kroz tvrdo utvrđenu rusku odbranu?
A zatim, čak i da su Ukrajinci pripremljeni, „mogu li oni zapravo to i da urade?“
Majli, kome su uvek pri ruci zelene karte Ukrajine, prikazao je potencijalne osovine napada i raspored ukrajinskih i ruskih snaga. On i Ostin su objasnili svoj zaključak da „Ukrajina, kako bi bila uspešna, mora da se bori na drugačiji način“, priseća se jedan viši zvaničnik administracije blisko uključen u planiranje.
Ukrajinska vojska, nakon raspada Sovjetskog Saveza, postala je odbrambena snaga. Od 2014. ona se usredsredila na oštre, ali ipak borbe niskog intenziteta protiv snaga koje je podržavala Rusija u istočnoj oblasti Donbas. Izvođenje zamašne ofanzivne operacije zahtevalo bi znatnu promenu u strukturi njenih snaga i taktici.
Učesnici planiranja su pozivali na obuhvatniju i bolju zapadnu obuku, koja je do tog trenutka bila usredsređena na obučavanje malih grupa i pojedinaca kako da koriste oružje koje su zapadne države isporučivale. Hiljade vojnika bile bi obučavane u Nemačkoj u velikim borbenim formacijama za izvođenje manevara na bojnom bolju u američkom stilu, čiji principi datiraju od Drugog svetskog rata. Za američke vojnike, trening u onome što je poznato kao „kombinovane operacije“ [koje podrazumevaju blisko sadejstvo različitih jedinica pešadije, artiljerije i avijacije, prim.prev] često traje više od godinu dana. Ukrajinski plan predlagao je da se ovo sažme u nekoliko meseci.
Umesto ispaljivanja artiljerijskih granata, nakon čega bi sledilo „pomeranje napred“ a zatim još ispaljivanja granata, trebalo je da se Ukrajinci „bore [pešadijom] i pucaju [iz artiljerijskih oruđa, prim.prev] u isto vreme“ sa novouvežbanim brigadama koje napreduju sa oklopnim vozilima i artiljerijskom podrškom na „usklađen način“ (symphonic way)“, rekao je viši zvaničnik administracije.

Bajdenova administracija obznanila je početkom januara da će poslati borbena vozila Bredli; Britanija se saglasila da pošalje 14 tenkova Čelindžer. Kasnije istog meseca, nakon nevoljnog saopštenja SAD da će obezbediti napredne M1 Abrams tenkove do jeseni, Nemačka i druge NATO države su se obavezale da će isporučiti stotine tenkova Leopard nemačke proizvodnje na vreme za izvođenje kontraofanzive.
Mnogo veći problem bilo je snabdevanje artiljerijskim granatama kalibra 155mm, koje bi omogućile Ukrajini da se takmiči protiv ogromnog ruskog artiljerijskog arsenala. Pentagon je izračunao da je Kijevu potrebno 90.000 ili više granata mesečno. Iako se američka proizvodnja povećavala ona je jedva dosezala do desetine ovog broja.
„U pitanju je bila čista računica“, rekao je bivši viši zvaničnik. „U jednom momentu jednostavno više nismo mogli da ih obezbedimo“.
Salivan je predočio mogućnosti. Južna Koreja je imala ogromne količine američke municije, ali njeni zakoni su zabranjivali slanje oružja u ratne zone. Pentagon je izračunao da bi mogao da transferiše oko 330.000 granata kalibra 155 milimetara vazdušnim i pomorskim putevima u roku od četrdeset jednog dana ukoliko uspe da ubedi Seul.
Visoki zvaničnici administracije razgovarali su sa svojim kolegama u Seulu, koji su bili prijemčivi sve dok se ne obavljaju direktne isporuke. Granate su počele da pristižu početkom godine, što je na kraju učinilo Južnu Koreju većim ukrajinskim snabdevačem artiljerijskom municijom u odnosu na sve evropske države zajedno.
Neposrednije dostupna alternativa bilo bi posezanje za američkim arsenalom granata kalibra 155mm koje su, za razliku od južnokorejske varijante, punjenje kasetnom municijom. Pentagon raspolaže hiljadama ovih granata koje decenijama skupljaju prašinu. Ali državni sekretar Entoni Blinken je odbacivao tu mogućnost.
Unutar bojeve glave ove kasetne municije, zvanično poznate kao unapređena konvencionalna municija dvostruke namene (Dual-Purpose Improved Conventional Munitions, skraćeno DPICM) nalaze se desetine bombleta koje se rasipaju po širokom području. Neki neizbežno ne bi eksplodirali što bi predstavljalo dugoročnu opasnost po civile, i sto dvadeset država – uključujući većinu američkih saveznika, ali ne i Ukrajinu ili Rusiju – potpisale su sporazum kojim ih zabranjuju. Slanje ove municije nanelo bi izvesnu štetu američkom moralnom prestižu u ovom ratu.
Suočen sa snažnim Blinkenovim primedbama, Salivan je odložio razmatranje slanja kasetnih granata. Slanje ove municije neće biti predočeno Bajdenu na odobrenje, barem ne za sada.
Vašington post: Kako smo izveštavali o ukrajinskoj kontraofanzivi?
Ovo je prvi od dva članka koji ispituje ukrajinsku kontraofanzivu koja je pokrenuta u junu. U drugom delu opisano je kako je tekla kontraofanziva.
Za prvi deo izveštavali su: Majkl Birnbauk. Keren Dejang, Aleks Horton, Džon Hason, Izaber Karshudijan, Meri Iljušina, Dem Lamot, Greg Miler, Sioban O’Grejdi, Konstantih Hudov, Serhi Kolorčuk, Elen Nakašima, Emili Rauhal, Misi Rajan i Dejvid L. Stern. Pisala je: Misi Rajan.
Tokom tri meseca, reporteri u Vašingtonu, Londonu, Briselu i Rigi kao i u Kijevu i nedaleko od linija fronta u Ukrajini, razgovarali su sa više od trideset viših zvaničnika iz Ukrajine, SAD i evropskih država kako bi ispitali vojno planiranje koje je prethodilo kontraofanzivi i kako je ono doprinelo neuspehu operacije da ostvari postavljene ciljeve. Vašington post je razgovarao sa nekadašnjih ruskim vojnicima koji su se borili u ratu, kao i sa ruskim ratnim blogerima i vojnim analitičarima.
Izveštači, fotografi, asistenti i analitičari bezbednosti Vašington posta prešli su stotine kilometara kroz Ukrajinu kako bi razgovarali sa vojnicima i vladinim zvaničnicima za ovaj serijal. Novinari u više navrata obilazili linije fronta u Zaporoškoj oblasti i u Donjecku, uključujući boravak među borbenim jedinicama pet milja od ruskih snaga.
Izveštaj su uredili Piter Fin i Dejvid Herzenhorn; urednik projekta Reem Akad; grafička rešenja Laris Karklis; grafički urednik Semjuel Granados; fotograske ilustracije Elimi Sabens; urednik fotografije Olivije Loren; lektura Marta Mardok
Nastavak u sledećem broju…
Izvor: Vašington Post
Preveo: Miloš Milojević