Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić pozvao je da se osude motivi sa freski u pravoslavnoj crkvi u Rožajama. Na „spornim“ freskama prikazani su ljudi u bošnjačkim i turskim nošnjama kako učestvuju u paljenju crkve i s noževima stoje iznad kolijevke sa djetetom.
Reisov apel izgleda da su svesrdno prihvatili antisrpski orijentisani mediji u Crnoj Gori, pa su se, bezmalo, utrkivali u kreiranju naslova koji će što jezivije zvučati. Istinu govoreći, motiv sa „sporne“ freske zaista konotiraju zastrašjuću epizodu iz davne, ali i ne tako davne prošlosti, ali ne kako se želi javnosti predstaviti sa ambicijom da se širi mržnja, netrpeljivost i sl. Vjerujemo da je, ipak, riječ o nepoznavanju konteksta, kao i razumijevanja suštine freskopisanja.
Hrišćanska kultura jeste kultura sjećanja par excellence. Jedan od vrhunskih činova pamćenja predstavlja i pravoslavno ikonopisanje, koje se uređuje po strogim pravilima i potrebama. Neizostavno je da se slikaju epizode iz biblijskog života, kao i epizode iz života crkve, posebno se starajući da se na zidovima crkve opišu figure ktitora i hrišćanskih mučenika. Takav je slučaj i sa crkvom u Rožajama. „Sporna“ freska je način upisivanja/pamćenja istorije, odnosno, istorijskog, a ne izmišljenog događaja koji je u vezi sa prostorom na kome se crkva nalazi, a postradali mučenici su članovi Crkve zbog koje su i postradali mučeničkom smrću. Prema tome, „sporna“ freska je čin kulture sjećanja. Kako bi rekao pisac Eduardo Galeano: „Jedini način da se istorija ne ponovi je čuvati je živom“. Da se ne ponovi: ne samo hrišćanima, ovim ili onim narodima, već kada je riječ u strahoti iz prošlosti da se ona apsolutno nikom ne ponovi! Zato je neophodno znati da crkveno slikarstvo u pravoslavlju izražva cjelinu ljudskog i hrišćanskog iskustva, kako se ne bi interpretacija slike svodila na hermeneutičku jeres partikularnosti i redukcionizma. U tom smislu, potrebno je zapaziti da u istoj crkvi u Rožajama postoje scene koje nedvosmisleno afirmišu suživot pravoslavaca i muslimana. (Možda je potrebno upitati šta bi se desilo, da li bi iste osude nastale, ukoliko bi neko na papir pretočio iste ove epizode iz prošlosti? Dakle, slika, pa taman bila i freska, jeste način zapisivanja iskustva, kao što je to i knjiga. Da li je potrebno reći da je to u konkretnom slučaju zapisivanje istine o mučeničkom stradanju hrišćana, kao iskaz pijeteta prema njima, kao pozivanje da se takva istorija ne ponovi nikom, nigdje i nikad.)
Paroh rožajski Slobodan Radojević, kako prenosi podgorički portal Vijesti, pojasnio je istorijski osnov za kreiranje freske o „rožajskim mučenicima“, te prenosimo i njegova objašnjenja:
„Na desnoj strani zida oslikana je scena rušenja crkve. Sa jedne strane nalaze se Turci koji su crkvu Ružicu porušili 1684. godine. Ova crkva je sagrađena u doba Nemanjića i nepoznata je godina izgradnje. Njeni temelji se nalaze nedaleko od fabrike Ibar u mjestu Suho Polje. Pored crkve Ružice porušeno je još 17 crkava na današnjoj teritoriji opštine Rožaje. Među najznačajnijim porušenim crkvama je Manastir Lučice u selu Lučice, a sa druge strane komunisti koji su crkvu Ružicu srušili 1948. godine (druga crkva Ružica podignuta je 1934. godine i na njenim temeljima podignuta je osnovna škola Mustafa Pećanin)“, kazao je Radojević.
On je rekao da se sa desne strane zida nalazi scena majke i djeteta u kolijevci kako ih ubijaju muslimani.
„Ova scena je uzeta kao najpotresnija koja se desila srpskom narodu u Rožajama za vrijeme Drugog svetskog rata. Dijete sa slike je Mijat Milutinov Bulatović a pored njega u Bijeloj Crkvi ubijeni su Stoja (3) Milica (4) i Vlado (5) zajedno sa svojom majkom. Ukupno u Bijeloj Crkvi i Bukovici 1943. godine u jednom danu ubijeno je 58 djece, žena i staraca. Ovaj zločin počinili su u Bijeloj Crkvi njihove komšije iz Biševa njih trojica i njihova imena su nam poznata. O ovom zločinu presudu je donijelo Osnovo državno tužilaštvo iz Bijelog Polja (presuda se nalazi u našem posjedu) ali nikada niko od osuđenih nije odležao svoju kaznu“, jer su, kako tvrdi Radojević, presude držane u tajnosti.
Kako paroh dalje pojašnjava za Vijesti: „sa jedne strane imamo one koji su rušili i ubijali a sa druge one koji su gradili i molili se za Mir. Jedna scena od druge je neodvojiva i treba ih posmatrati samo kao jednu cjelinu“.
„Ikonopis je u cjelosti odradila diplomrani Ikonopisac gospođa Dunja Milićević. Postoji jedan broj ljudi koji je došao i interesovao se o čemu govori scena i svima sam, kao i vama, objasnio. Da li nekom ovo smeta? Moguće… Smeta istina? Zahvaljujući Arhivu Jugoslavije došli smo do imena svih učesnika zločina u svim srpskim selima. Sve podatke možete dobiti na uvid kod nas. Dokumenta i spisak imena ne možemo Vam dati ovako jer planiramo da objavimo knjigu o svemu što se desilo. Naravno da nikada nismo osudili jedan narod već pojedince ali pojedinaca je imao jedan dugačak spisak čak njih više od 50. Takođe ne smije da se zaboravi da su sve one koji su uspjeli da se spasu spasili upravo muslimani takođe pojedinci koji su pokazali veliku hrabrost. Za svako srpsko selo postoji veliki broj priča i svedočanstava i bilo bi nemoguće da vam to ovako prenesem. O svemu ovome izdaćemo knjigu i javnost će biti upoznata sa svim događajima diroktno od svedoka i potomaka žrtava. Jedini razlog zašto smo ovu scenu oslikali je taj što je srpski narod u Rožajama htio da sačuva od zaborava svoje žrtve. Budući da u našoj cjelokupnoj istoriji postoji kultura čuvanja od zaborava svih stradalih kao i svih upokojenih i mi smo bili dužni da ovo sačuvamo od zaborava. Ovim ne želimo nikoga da osuđujemo jer Crkva nikoga ne osuđuje. Crkva samo pamti i moli se za svakoga i za ono najvažnije i najpotrebnije Mir. Ako ovo bilo kome smeta ima problem sa istorijom i činjenicama“, poručio je Radojević.
Priredili: F. Dragović/M. Urvan
