Piše: Elis Bektaš
Čitav tok Mundijala koji se okončava sutrašnjim susretom između Španije i Argentine, skupa sa brojnim kontroverzama i skandalima koji su ga pratili, ne samo na sportskom već i na političkom planu, priziva sjećanje na Rolerbol, maestralni i nemilosrdni film Normana Džuisona iz 1975. godine, snimljen po kratkoj priči Viljema Harisona.
Španija i Argentina snage neće odmjeriti u distopijskom futurističkom svijetu u kom su korporacije ugasile države i nacije i preuzele svu vlast, prethodno izbrisavši istoriju i stvorivši novu, potpuno utilitarnu, koja savršeno funkcionalno služi korporativnim interesima. Ali sprega Infantina i Trampa i njihovo podređivanje fudbala i njegovih pravila korporativnim interesima neugodno podsjeća na mizanscen iz Rolerbola.
Sam rolerbol surov je sport osmišljen da zadovolji glad rulje za spektaklom i njenu krvoločnost, ali i da uguši svaku pomisao na individualnost. No korporacije su previdjele potrebu mase za herojem. Kada Džonatan E, kapiten Hjustona, postane heroj, pojedinac čije se ime uzvikuje sa oduševljenjem i strašću, korporacija odlučuje da ga se riješi, ali Džonatan to odbija. Organizatori igre zato mijenjaju pravila, pretvarajući rolerbol u neminovno smrtonosan spektakl, u nadi da će i Džonatan završiti sa rascijepljenom lobanjom. Korporacije istovremeno šalju poruku da pravila ne služe jednakopravnosti u igri, već demonstraciji svevlašća.
No u finalnom meču Džonatan uspijeva ne samo da ostane posljednji preživjeli igrač svog tima, već i jednim činom ljudskosti, ma koliko zakašnjelim, kada donosi odluku da ne ubije posljednjeg protivničkog igrača, potvrđuje svoj status heroja i pobjednika, makar i privremenog, nad korporativnom hobotnicom
Današnje, stvarne korporacije, znatno su lukavije i pragmatičnije od one iz Džuisonovog filma. One ne pokušavaju da masama oduzmu heroje, već im umjesto toga serviraju sterilne, uškopljene i poslušne heroje. Lionel Mesi nesumnjivo je zastrašujuće dobar fudbaler u tehničkom a često i u taktičkom pogledu, ali on nije niti će ikada postati Džonatan E, a pogotovo nikada neće postati buntovni Maradona, Kanjiđa niti Redondo, fudbalski aristokrat koji odbija da skrati kosu i zato propušta svjetsko prvenstvo 1998. godine.
Mesi je, dakle, vrhunski igrač, ali je i poslušna kučkica korporativizma, beznadežno nepodesan da se oko njega izgradi autentičan mit, kakav se gradio oko njegovih zemljaka El Trinčea Karlovića, El Loka Ausemana i Arijela Ortege, ili oko Helena, Leonidasa, Garinče, Džordža Besta, Eusebia, Puškaša, Pelea… Ako su u Kini uspjeli napraviti robote koji igraju moravac, izgledno je očekivati da će u doglednoj budućnosti napraviti i robote koji će igrati kao Mesi. Ali nikada niko neće u robota udahnuti buntovništvo i genijalnost jednog Maradone.
Ovo Svjetsko prvenstvo u organizaciji FIFA-e, koja se odavno ne ponaša kao sportska asocijacija već kao korporacija, nesumnjivo je impresivan spektakl, ali spektakl koji šalje zastrašujuće poruke, poput odbacivanja jednakopravnosti i uvođenja diskriminacije na mala vrata, preko pretvaranja fudbala u zabavu za bogate i uspostavljanja korporativnih interesa kao superiornih u odnosu na pravila, pa sve do protežiranja onih koji su pristali na ulogu poslušnih korporativnih kučkica.
U svijetu se dižu glasovi protiv takve travestije, čak su se i dva kontinentalna saveza oglasila neuobičajeno oštrim tonovima na račun Infantina i njegove hobotnice, napisani su bezbrojni osvrti u kojima je detaljno i iscrpno analizirana protekcija i protežiranje Argentine koja je odigrala samo jednu dobru utakmicu, onu protiv uplašene Engleske u polufinalu u koje u stvari nije ni trebala da stigne… ali ti su glasovi još uvijek nedovoljni i potreban je zaista veliki optimizam da bi se vjerovalo da će oni na kraju prevladati i natjerati korporatokratiju na barem mali uzmak i odustajanje od bahatog svevlašća
Možda će sjutra naveče Španija svijetu podariti heroja koji mu je potreban, umjesto konfekcijski i marketinški brižljivo uzgojenih zamjena za heroje.
