Piše: Milorad Durutović
Nekada smo bez većih poteškoća mogli, po nečijem govoru, odmah shvatiti odakle ko dolazi. Akcenat je otkrivao širu oblast, sleng grad, a poneka fraza i čitav kvart. Osim svoje osnovne, komunikativne funkcije, jezik se, dakle, mogao čitati i kao svojevrsna mapa pripadnosti, urbanog iskustva i lokalnog temperamenta. Taj fenomen nije nestao — samo se preselio u „geografiju“ društvenih mreža.
Čak i u eri digitalizacije i globalizacije, tog zgušnjavanja planete na kvadratni milimetar, ljudi se i dalje prepoznaju po jeziku, ali ne više po geografiji, već — barem na našem podneblju — po plemenu. Ali ne „plemenu“ u starinskom i plemenitom smislu. Riječ je o nečemu drugom: o sastavnom dijelu kulture tribalizma.
Određene fraze, poštapalice i kratke formule postale su, naime, neka vrsta lozinki, kojima se ne iskazuje mišljenje, već pripadnost. Nije važno šta je rečeno u značenjskom smislu; važnije je da se prepozna signal. Svjedočimo, tako, svojevrsnoj jezičkoj redukciji, nemuštoj komunikaciji u kojoj fraze služe kao znak da je „govornik“ — „među svojima“.
Jedna od takvih, gotovo paradigmatskih formula jeste i ono: „kako je dobro“. (Ko zna — shvatiće.)
Na prvi pogled banalna fraza, ali u određenom kontekstu ona postaje znak prepoznavanja. Najčešće se koristi onda kada treba ismijati neku društvenu, političku ili kulturnu pojavu koja pripada „drugoj strani“. Ona, dakle, ne funkcioniše kao argument, već kao zov — neka vrsta digitalnog namigivanja kojim se pozivaju saplemenici da se okupe oko zajedničkog podsmijeha.
Detaljnije ispitivanje ove pojave vjerovatno bi samo jasnije potvrdilo da „jezik“ razotkriva daleko dublje probleme savremenog života, pogotovo ako bi se ispitivao efekat formula koje indukuju istorijske ili nacionalne traume.
Društvene mreže ne nagrađuju autentičnu misao, dvoumljenje ili sposobnost nijansiranja. „Algoritmiju“ podstiče brzina reakcije, prepoznatljiv signal i emocija koja se lako umnožava. Baš zato kratke lozinke imaju veću frekvenciju od najpromišljenijih zapažanja. One su idealni nusproizvod algoritma: mobilišu i proizvode trenutnu reakciju, makar to bio i osjećaj zajedništva. Ukratko — reakcija ubrzava distribuciju. Otuda nije neobično što je u digitalnom okruženju pripadnost postala važnija od kvalitetnog mišljenja.
No, vratimo se frazeologiji, čiji je samo jedan prototip „kako je dobro“. Paradoks je u tome što takav poziv na kolektivni podsmijeh istovremeno poništava svaki stvarni smijeh. Humor podrazumijeva distancu, samokritiku, pa i izvjesnu intelektualnu širinu i šarm. S druge strane, podsmijeh traži samo metu — da bi pokrenuo mrežnu hajku koja se ne završava bezazleno, nego ideološki isplativo, čak i kada „hajkači“ nijesu svjesni efekata koje proizvode.
Otuda te jezičke lozinke nijesu samo internet-folklor. One razotkrivaju duboku eroziju javnog prostora. Time se, gotovo neprimjetno, urušava sistem vrijednosti: svaka epistemologija se pojednostavljuje, kako bi se uspostavio okvir u kojem je najviša vrijednost — pripadnost čoporu. A kada jezik postane isključivo plemenski sleng, tada se mišljenje neminovno sužava, sve do primitivnog oblika reakcije.
Ova gradacija može se sagledati i dublje. Anatomija podsmijeha često vodi do efekta ogledala: u onome što ismijavamo nerijetko se nazire i sopstveno lice. Taj udes možda je najpreciznije izražen u stihovima Petra II Petrovića Njegoša:
Niko srećan, a niko dovoljan,
Niko miran, a niko spokojan.
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
Gleda majmun sebe u zrcalo!
U tom smislu zanimljivo se prisjetiti i jednog starog zapažanja: da su lica svetitelja na ikonama uvijek ozbiljna, jer osmijeh lako sklizne u podsmijeh — u slabost. A podsmijeh, kada se jednom ustali kao jezik, sklizne dalje: u prazninu. U prostor bez oporavka.
Izvor: RTNK
