Piše: Oliver Janković
Španci su nam sinoć priredili još jednu nezaboravnu fudbalsku predstavu, i to protiv jedne od najboljih fudbalskih ekipa, jednog od najjačih protivnika. „Furija“ čija igra je obilježila ovo takmičenje, imala je sinoć sudar sa sudbinom. Nadigrali Hrvate i Italijane – ali baš. Odoljeli faktoru „uspješnog autsjadera“ protiv Gruzije. Odoljeli domaćinu, i to kakvom, i održali čas fudbala. E sad, kako izaći na kraj sa super-Francuskom koja je prespavala EURO 2024, i za koju smo znali da se mora probuditi? Takva Francuska je baš ličila na minu za favorita. Puno poznanika i „stručnjaka“ mi je reklo: da vidiš kako će ih Francuzi iznenaditi. Pa ne igraju Špancima trojica. Pa da vidiš kad MBape skine masku. Pa moraju konačno dati gol…
Španci, kao da su znali da se faktor buđenja Francuza mora desiti, pa su pustili „trikolore“ da se probude odmah na početku. I time kao da su sami sebi lupili onaj stimulativni šamar, i rekli „a sad da vidite nas“.
Jedan poznanik mi je poslije francuskog vođstva rekao: e sad mi se više ne gleda ovo prvenstvo. A poslije izjednačenja i preokreta Španaca, šalje mi poruku: e sad mi se baš gleda. Španci su se na početku sakrili iza stuba, dali Francuzima prostora da pokažu šta znaju (a vidjeli smo da baš znaju). Djelovalo je kao da Španaca nema. Bar ne onih Španaca koji diriguju situacijom na terenu. A onda je opet tata Olmo pokazao ko je gazda. Pa smo dobili „super novu“ Jamala koji uradi što ne može niko, i tako pokaže na čijoj strani su ove večeri „bile zvijezde“ .
Olmo i Jamal su fudbal vratili u srca ljudi. Djelovalo je da te lijepe igre više nema. Da je sve poklopila taktika, zamor, menadžment. I onda dvije piruete, dva nadahnuta znalca vratiše osmjeh ljudima kraj ekrana. Dugo ga nema, ali kad se pojavi – vrijedi.
