Piše: Elis Bektaš
Veoma je teško povjerovati da visoka njemačka politika nije znala šta čini u času u kom je, skupa sa svojim saveznicama, Generalnoj skupštini UN podnijela prijedlog rezolucije o Srebrenici. Ko god je došao na pomisao da kanonizacija, tabuizacija i paradigmatizacija jednog masovnog zločina može donijeti razrješenje balkanskih povijesnih antagonizama i izliječiti ovdašnje povijesne traume, ili je stravično glup ili je obuzet mrakom rasizma koji ga nagoni da ovdašnja društva i narode posmatra kao zajednice nižih oblika života i skučene svijesti, pa im je dovoljno ponuditi nekakav činovnički placebo i natjerati ih da ga poslušno progutaju.
Umjesto koraka ka pomirenju i izlječenju, dobili smo burlesku u kojoj i bošnjačke i srpske politike proglašavaju pobjedu, prve jer je ta rezolucija usvojena na glasanju u Generalnoj skupštini UN, a druge jer je natpolovična većina članica te skupštine glasala protiv rezolucije ili ostala uzdržana. Ali čak će i najpovršniji posmatrač uočiti da iza tog proglašavanja pobjede na obje strane stoji jedna duboka zbunjenost i dezorijentisanost, pa čak i uplašenost pred sve složenijom stvarnošću i sve izazovnijom budućnošću u koju ovdašnja društva i narodi ulaze pogrbljeni pod teretom vlastite prošlosti koju nikada nisu bili u stanju do kraja razumjeti.
Nakon što je crnogorski predstavnik na Ist riveru glasao za usvajanje rezolucije o Srebrenici, u ionako polarizovanoj Crnoj Gori dodatno su se produbile političke i ideološke podjele a međusobna optuživanja zadobila su novu snagu i žestinu. Jedni su taj čin aklamacijski i frenetično pozdravljali a drugi su ga smatrali za dokaz sramne izdaje. Napadima na crnogorsku vladu spremno se pridružio i beogradski politički vrh koji okolne zemlje, pa čak i Srbe u njima, posmatra onako kako njemačka i briselska administracija posmatraju Srbiju i okolne države. Nadmeno i patronizirajuće, smatrajući ih nedoraslim da sami artikulišu svoju političku volju i svoje interese.
Elis Bektaš: Loto bubanj umjesto biračke kutije
Našavši se u veoma nezahvalnoj poziciji i prinuđena da balansira između do krajnosti suprotstavljenih zahtjeva i interesa, vlada Crne Gore odlučila je da nastavi ići jedinim mogućim i jedinim racionalnim putem – putem kompromisa i uravnoteženosti, odnosno uvažavanja svih aspekata stvarnosti. Zbog toga je skupštini na usvajanje podnijela prijedlog još jedne rezolucije, one o Jasenovcu, Mathauzenu i Dahauu. Skupština je tu rezoluciju usvojila, ali time nije došlo do spuštanja temperature na crnogorskoj političkoj sceni niti do popuštanja tenzija, iz čega se može zaključiti da tu ne postoji ni volja da se situacija sagleda iz svih uglova i da se sveobuhvatno razumije.
A ta crnogorska rezolucija nipošto se ne može svoditi na iznuđeni čin i na pokušaj balansiranja i traženja protivteže rezoluciji o Srebrenici. Premda ona jeste i to i premda je tu prevashodno o jednom političko-administrativnom činu, ova crnogorska rezolucija ima neke veoma bitne aspekte, čiji je značaj teško shvatiti ukoliko se ne odbace ostrašćenosti i uskogrudosti. A važnost tog dokumenta leži prije svega u njegovoj suštinskoj razlici u odnosu na deklaraciju usvojenu u Generalnoj skupštini UN. Tekst srebreničke rezolucije od sekundarnog je znača, ali kontekst u kom do nje dolazi kazuje da je namjera predlagača da taj dokument uspostavi kao kanon i kao tabu, te da mu dodijeli ulogu političke, ali i legislativne batine. Srebrenička se rezolucija ambiciozno nudi kao završetak i zaključak, kao konačno razrješenje nakon kog se više ne treba baviti tim pitanjem. Naravno, ta će se ambicija pokazati kao potpuno jalova, a srebrenička će rezolucija ostati upamćena kao skoro parodijski pokušaj dijela zapadnih demokratija da za ideološkim i propagandnim tehnikama posegnu na način koji je svojstven autoritarnim društvima.
Rezolucija koju je usvojio crnogorski parlament, s druge strane, nema niti uopšte može imati ambiciju da postane obligatorna i da sutra bude korištena kao legislativna batina. Najviše što ona može biti jeste glas podsjećanja da je balkanska povijest znatno kompleksnija i da nipošto ne može biti svedena na samo jedan neuralgični i traumatični događaj. Ona je poziv da se ranama i ožiljcima prošlosti pristupa principijelno i konzistentno, uz međusobno uvažavanje trauma i gorčina. I upravo je to njena najveća vrijednost, jer balkanskim društvima nisu potrebne pojednostavljene i selektivne komesarske istine već neuslovljen i otvoren dijalog te što potpunije međusobno razumijevanje kao jedini način da se suzbiju zločini u budućnosti.
Da li se stvar sa crnogorskom rezolucijom mogla izvesti malo bolje? Nesumnjivo da jeste. Umjesto naglašavanja makabričnih lokaliteta na kojima se odvijao završni čin tragedije, ona se trebala baviti izvorom zla, odnosno činjenicom da su u marionetskoj NDH tri naroda, Jevreji, Srbi i Romi, stavljeni van zakona u većem ili manjem kapacitetu. Suština problema i korjensko zlo su politike i ideologije koje nekoga izvode iz zakonske zaštite i tako mu umanjuju ljudskost, a topografija zločina i pokolja tek je tehničko pitanje. Zato je crnogorska rezolucija bitno podsjećanje na ne tako davna iskustva Evrope sa politikama i ideologijama koje danas opet dižu svoje glasove širom kontinenta. Umivene, počešljane, elokventne, ali itekako sklone idejama isključivosti i maksimalizma koje su u prošlom vijeku vodile ka rasnim zakonima a potom i ka logorima smrti.
Vuk Bačanović: Jad i bijeda crnogorske opozicije | Žurnal (zurnal.me)
Svađe oko te rezolucije i kritike koje joj se upućuju sa raznih strana ne kazuju ništa o samom dokumentu i o namjerama njegovog predlagača, već svjedoče da je ovdje i politička i društvena i istorijska svijest bolno zakržljala zbog čega se sve posmatra na navijački način i očima sitnosoptstvenika ili pijačnog nakupca. Zbog toga se ta rezolucija osuđuje i proglašava štetnom i propušta se još jedna prilika da se započne dijalog, da se o prošlosti progovori principijelno i fenomenološki, s željom da se ona ne ponavlja, umjesto navijačkog arlaukanja parola koje nikakvog sadržaja i smisla nemaju. Crnogorska rezolucija je podsjećanje koje poziva na suočavanje i na dijalog, a to su uvijek dugotrajni i zahtjevni procesi. Na rezoluciju se obrušavaju zapuštene i skučene svijesti koje upravo zbog te zapuštenosti i skučenosti nisu u stanju da stvarnost shvate kao dinamično klupko procesa, već je posmatraju kao zbir zaleđenih stanja i zato sve žele odmah i sad. Pa zbog takve želje nikad ništa i ne dobijaju.
A najčvršći dokaz da je crnogorska rezolucija bitan i potentan čin nalazi se u reakcijama hrvatske državne politike, te u reakcijama birokrata Evropske unije koji su prosto zapanjeni neviđenom drskošću neke tamo državice sa ruba Evrope da digne glas i podsjeti nas da je ne tako davno Evropa bila kolijevka rasnih zakona i logora smrti. Plašim se, međutim, da će bitnost i potentnost tog dokumenta ostati neiskorištena prilika, jer skučenosti, isključivosti i maksimalizmi koji su sve vitalniji odavde pa do Berlina i Brisela ne traže prilike, već konflikte. Na kraju ću dodati još i to da oni koji kritikuju i osuđuju rezoluciju izglasanu u crnogorskom parlamentu, bez obzra da li svoje prijekore upućuju iz same Podgorice ili Zagreba ili Sarajeva ili Beograda ili Berlina i Brisela, podsvjesno priznaju da ustvari ne shvataju šta je zaista problem sa ideološkim malignostima i izopačenostima koje vode ka rasnim zločinima a potom i ka logorima smrti.
