Piše: Oliver Janković
Neko će sve svesti na priliku da se zaradi još koji dolar, koji garantuju razne tvrtke, samo ako se pojaviš „još jednom“ na Igrama. Drugi će tome dodati inat i neke moralno-psihološke neraščišćene račune, koji staju u čuvenu srpsku riječ „inat“. Prema kome? Pa ima prema kome: rivali, najbliži rođaci i prijatelji, javnost, stručni i medicinski komentatori. A tu su i oni treći koji će prosto sabirati titule i medalje, pa će uvjek moći da kažu „nedostaje još samo ova“… Međutim, i jednima, i drugima i trećima, vrhunski sportista i olimpijski šampion Lindzi Von mogla je da odgovori lako, kako joj nijesu potrebna novi nastupi na olimpijskim igrama, da bi došla do novih para i novih dokazivanja. Danas je sve to lako postići nekom dobrom reklamom sa poznatom firmom, ili nekim memoarima (nebitno da li će se dati u formi X objave ili knjige) u kojima se možeš obračunati sa tumačima tvoje sudbine. A nova medalja? Pa, ruku na srce, ona ne može biti sjajnija od zlata koje si već jednom osvojio/osvojila. Jedna olimpijska medalja otvara vrata besmrtnosti, jednako kao i njih 100…
U pitanju je dakle, nešto drugo. Neki demoni, ili neke vile koji progone one baš najbolje među nama (Lebron, Mesi, Ronaldo, Novak, Lindzi…) da jednom uhvaćen vazduh na vrhu Olimpa, ne ispuštaju iz svojih grudi, odnosno, da ne silaze u niža podneblja. U nizine koje bi mogle ugušiti njihov duh.
Poput onog Bodlerovog Albatrosa, i ovi junaci sportske umjetnosti, poslije toliko dana provedenih u visinama, na kojima niko drugi nikada nije bio, jednostavno na zemlji postaju nezgrapni, nespretni i suvišni. Sa tim herojskim oreolom oni su nepoželjni među smrtnicima. Mislite da je jednostavno sići sa te visine, i poslije mirisanja božanske blizine, njuškati oko blizine nekog moćnika koji će vam ponuditi (ili ćete ga morati moliti) neku mogućnost da:
1. snimite reklamu za patike
2. budete stručni komentator
3. postanete član vladajuće partije
4. dobijete u vlasništvo neke biznis akcije….
5. postanete trener mlađima, a istovremeno saradnik ili ljuti protivnik menadžera koji vam do juče nijesu bili ni do koljena
6….
Evo nastavite niz, kako vam bude po volji. Sve je to otužna perspektiva silaska sa šampionskih visina, onih koji su okusili dokaz svoje vanvremene posebnosti. Jedino bi neka krajnja duhovna smirenost, kakvu je teško naći i u religioznim zajednicama, mogla da zauzda ove sile koje šampionu ne daju mira.
I otud trka, svakoga na neki svoj način, uprkos sopstvenim godinama, uprkos mlađim protivnicima, uprkos granicama ljudske sudbine, da se poleti još jednom, tamo gdje mali broj ljudi može, a ti sigurno znaš da si mogao…
Ovdje ne pričam o svim onim vrhunskim sportistima koji uglavnom lako prepoznaju momenat kako i kada treba okačiti kopačke, rekete ili skije o klin. Ovdje govorim o rijetkim ljudima nebeskih krila, koji su u toku jednog vijeka bili najbolji od najboljih, i koji su na tom šampionskom putu, najčešće pobjeđivali sami sebe. I ono negativno ali i ono najpozitivnije u sebi.
Zato je silazak sa tih litica i urvina Olimpa pretežak i pre-bolan svakom smrtniku. I zato bolni krici Lindzi Von sa skijaške olimpijske staze u Kortini, nijesu samo posljedica fizičkog bola od pokidanih ligamenata, nego i bola duše kojoj je besmrtnost na samom dohvatu ruke. A taj bol osjeća svako ljudsko biće i lako ga prepozna kao svoj.
