Piše: Oliver Janković
U susret predstojećem Mundijalu u Sjevernoj Americi, koji počinje za 20-tak dana, redakcija Žurnala će evocirati uspomene jednog 50-godišnjaka, na sve prethodne mundijale, koje su on i njegovi vršnjaci mogli da zapamte. I evo, stigli smo do 21. Mundijala, kome je domaćin bila Rusija. Podatak od istorijskog značaja za Istok Evrope, ali i za globalne svjetske odnose: poslije ovog događaja planeta će se podijeliti imperijalnim ratovima Zapada i Rusije, na takav način, da Rusija neće moći da učestvuje na narednim svjetskim sportskim takmičenjima. A ovaj Mundijal 2018, odigran u evropskom dijelu Rusije, pamtiće se po poletnoj organizaciji i vrlo dobrom fudbalu. Naravno, najviše će se pamtiti po tome što su Francuzi u fudbalskom smislu, uspjeli ono što nijesu u vojničkom i političkom, dva vijeka ranije. Pobjedili su u Moskvi i „osvojili svijet“. Drugi put poslije 1998. I opet je akter francuskog fudbalskog uspjeha bio Didije Dešamp. Samo ovaj put ne kao igrač, nego kao selektor. Tako se pridružio Njemcu Bekenbaueru (koji takođe ima FIFA pehar, i kao igrač 1974. i kao selektor 1990.) i Brazilcu Zagalu (koji je kao igrač bio šampion 1958 i 1962, a kao selektor 1970). Zvijezde novog prvaka svijeta bili su brzonogi omladinac MBape, kao i nešto stariji od njega napadači Grizman i Pogba, ofanzivni bek Pavar i mnogi drugi….
U grupnom dijelu takmičenja srčanom igrom se izdvojio domaćin i izuzetno dobro ukomponovani Urugvaj (sa fenomenalnim napadačima u odličnoj formi Kavanijem i Suarezom). „Urusi“ su pokazali timski kontinuitet još od polufinala Mundijala 2010. preko jako dobre igre 2014 u Brazilu. Ovo je manje-više ista ta ekipa, u svom takmičarskom zenitu. Prošavši grupnu fazu takmičenja, oni su prosto „pojeli“ tada zvaničnog evropskog prvaka Portugal, golovima Kavanija (2:1) u osmini-finala. Domaćin Rusija, koja je završila u grupi iza Urugvaja, napravila je senzaciju u nokaut-fazi odigravši neriješeno sa Španijom nakon 120 minuta, i šutirajući penale bolje od španskih asova.
VAR SOBA: 40. godina Mundijala – 2014. Potop u Belo Horizonteu!
Novi poraz Mesija i nezaboravno rezultatsko hrvanje Hrvata
Francuzi, kojima je titula evropskih prvaka izmakla za dlaku, u finalu takmičenja na domaćem terenu, ovdje su stigli sa velikim kvalitetom ali i velikim oprezom. Prošli su grupu i u prvom kolu eliminacija naišli na Mesijevu Argentinu. Bila je to bitka bez garda, sa 7 golova u 90 minuta, jednim više u mreži „gaučosa“. Šampionska odiseja Argentine sa Mesijem na čelu, ima svoje jasne mjene: na jednom mundijalu predvodi ih ozbiljan selektor i tada dolaze na korak do titule (2006 -Pakerman; 2014 -Sabelja) a na sljedećem to je neki eksperiment sa Maradonom na klupi (2010) ili previše temperamentnim Sampaolijem (2018) kada djeluju kao drumski razbojnici, čiju igru i taktiku na samom terenu kreiraju Mesi, Di Marija ili Maskerano. Ali eto, čak i tako neorganizovani odigrali su najljepšu utakmicu ovog Svjetskog prvenstva, koja je bukvalno bila „finale prije finala“. Smjenjivali su se u vođstvu Francuzi i Argentinci 1:0, 1:2, 4:2, 4:3… i Mesi je pognute glave završio još jedan mundijal. A o kakvoj argentinskoj ekipi se radi najbolje govori podatak da su jedni te isti momci igrali finale 2014, pa onda ovo „finale prije finala“ 2018., i da će se, konačno domoći još jednog finala 2022. – ovaj put sa naslovom prvaka svijeta! Ipak, ove 2018. Francuzi su bili bolji, brži i organizovaniji tim od njih i zasluženo su prošli među 8 najboljih. Argentinski rival iz grupe, Hrvatska sa Modrićem, Mandžukićem i Perišićem, krenula je na svoje istorijsko putovanje do samog svjetskog vrha. Najprije su u grupi šokirali Argentinu sa 3:0 (uz par „samoubilačkih“ grešaka argentinske odbrane), a onda su bili dovoljno dobri da se sa Dancima pohrvaju za jedan dobar remi tokom 120 minuta, i da njihov golman bude bolji od Šmajhela, za jednu više odbranu penala. Pomenuti golman Subašić, osim po dobrim odbranama, ostaće poznat i po javnom poricanju svog nesumnjivog srpskog porodičnog porijekla. Taj jaki šovinistički naglasak biće očigledno velika pokretačka energija hrvatskim fudbalerima da doguraju do finala, i da potom, svoje svjetsko srebro u Zagrebu proslave sa neo-nacističkim pjevačem Tompsonom.
Drugi nastup samostalne Srbije na mundijalima, kao da se završio i prije nego što je počeo: FSS je smijenio selektora Muslina nakon uspješno okončanih kvalifikacija, što je, samo po sebi, podatak za fudbalske anale. Razlozi za to spadaju u domen mutne politike, a Muslinova alternativa je bio trenerski potpuno neiskusni Mladen Krstajić. Ekipa „orlova“ je izgledala sasvim solidno. Takmičenje je počelo pobjedom protiv Kostarike, a prvo poluvrijeme druge utakmice je nosilo vođstvo Srbije (1:0) protiv vrlo jake i uigrane Švajcarske. U drugom poluvremenu se sve to „raspalo“ i Albanci u švajcarskom dresu Džaka i Šaćiri su nam očitali lekciju iz borbenosti i strpljivosti. Treća utakmica protiv Brazila, nije bila prilika za „vađenje“. Ne znam koliku utjehu srpskim navijačima predstavlja podatak da je na ovom Mundijalu, već u grupnoj fazi, ispala Njemačka! Aktuelni svjetski prvak je na početku matiran od Meksika, golom Lozana za koji se i danas prepričava da je izazvao blagi potres (istovremeni krik i skok miliona navijača) u Meksiko Sitiju. Bila je to meksička osveta za 1986 (poraz u četvrtinu od Njemaca na penale) i za 1998 (poraz u osmini finala nakon preokreta 1:0 – 1:2). Njemci su se pribrali i slavili protiv Švedske u drugom kolu, ali je uslijedila agonija protiv Južne Koreje u trećem. Trebala im je pobjeda za siguran prolaz, ali potpuno atipično za njih, nije im išlo nikako. U naletima da se gol postigne pošto-poto, dobili su dva gola iz kontranapada, i tako, prvi put u svojoj istoriji, ispali u najranijoj fazi takmičenja. Time je Brazil propustio priliku da sa Njemcima odigra revanš za 2014, već u osmini finala. Sa Meksikom su Brazilci rutinski izašli na kraj.
VAR SOBA: 40. godina Mundijala – 2010. Prvi put u istoriji – Španija!
Hari Kejn – zlatna kopačka ruskog mundijala
Englezi su na ovo takmičenje došli sa ozbiljnim timom, koji je predvodio ubojiti strijelac Hari Kejn, tada napadač londonskog Totenhema. Nije bilo većih problema protiv Tunisa i Paname u grupi, osim što su baš takvi protivnici donijeli priliku za Kejnovo raspucavanje. Ostaće gorak ukus engleske kalkulacije u meču sa Belgijom (izbjegavanje Brazila prije finala) i „namještenog“ (dopuštenog) poraza od 0:1. Moguće da su pipke „kazne“ za takvo kalkulisanje osjetili već u osmini finala kada su na jedvite jade (poslije boljeg izvođenja penala) eliminisali vrlo dobru ekipu Kolumbije. Međutim, prave posljedice ovog igranja sa žrijebom i rezultatima Englezi će doživjeti u polufinalu, kada će izgubiti već dobijenu utakmicu protiv Hrvata (1: 0 na poluvremenu za Engleze, i preokret Perišića i Mandžukića za 2:1).
Heroji ovog Mundijala su svakako Belgijanci. Predvođeni Azarom i Mertensom, oni su viteški pobjedili Engleze u grupi, a onda spasili živu glavu protiv simpatičnih Japanaca u osmini finala. Pored argentinsko-francuskog derbija, ovaj meč Japana i Belgije je jedan od najljepših na ovom turniru. Japan je vodio sa 2:0, a zbog očiglednog neiskustva pred belgijskom fudbalskom mašinom, dozvolio je preokret na 3:2!
Pored Japana, veliki tragičari ovog takmičenja su i Urugvajci, koji su povezali 4 sjajne partije na startu, a onda ostali bez povrijeđenog Kavanija uoči četvrt-finala protiv Francuza! Zbilja velika nebeska nepravda za nebesko-plave, jer bez Kavanija to nije onaj isti tim koji je pregazio Portugal i djelovao nepobjedivo. To su Francuzi iskoristili i rutinski, sa 2:0 prošli u polufinale mundijala, prvi put nakon 12 godina.
Četvrtfinalnu sagu ovog Mundijala završavamo izvještajem o još jedom, četvrtom za redom, neuspjehu Brazila da se plasira u mundijalsko finale. Jednostavno, pojavili su se Belgijanci. Bili bolji, brži, konkretniji. Jedan brazilski auto-gol i jedna brza belgijska kontra postavili su prepreku koju Brazilci nijesu mogli da preskoče. U jurnjavi za izjednačenjem, postigli su samo jedan gol, ali to je bilo i malo i kasno. Belgija je poslije dvije decenije, i koju godinu dana više, opet izborila polufinale planetarnog prvenstva.
VAR SOBA: 40. godina Mundijala – 2006. posljednja velika priča Italije!
Šampionska završnica Francuza
Završnice velikih šampionata obilježene su dvobojima timova približno istih kvaliteta, i očigledno iste forme i trenutnog nadahnuća. U takvim dvobojima obično odluči neki X faktor koji sa takve raskrsnice nekoga pošalje na šampionski tron, a nekoga u zaborav. Belgijska generacija Vertongena, Felainija, De Brujnea, Lukakua, bila je, ovdje u Rusiji, u svom zenitu. U Brazilu su bili nedovoljno iskusni, a u Kataru već na silaznoj putanji. U polufinalnoj utakmici u Sankt Peterburgu došli su sa ubjedljivim pedigreom, i sa skalpom Brazila i Engleske. Preko puta njih bila je Francuska u takmičarskom naletu. Ni nalik obostranom „šamaranju“ kakvo su preživjeli i jedni i drugi u osmini finala (Francuzi 4:3 sa Argentinom, Belgija 3:2 sa Japanom). Ni blizu efikasnosti koju su oba tima pokazala u četvrtfinalu, koje su prošli sa po 2 gola u protivničkim mrežama. Francuzi su umrtvili utakmicu do nivoa da je odlučio jedan jedini šut na gol: onaj francuskog beka Umtitija iz prekida igre. Belgijanci će, ko zna kada, čekati neku treću priliku (poslije ove i one u Meksiku 86) da izbore finale mundijala! Fudbal nekada više liči na šahovsku partiju nego na trčanje za loptom po terenu. Tako je to bilo u ovom meču polufinala. A za razliku od Belgije, Hrvati nijesu propustili svoju drugu istorijsku priliku da uđu u svjetsko finale! 1998 su doživjeli poraz u preokretu protiv Francuza, a sada su oni preokrenuli protiv Engleza i potpuno zasluženo ostali u Moskvi da u finalu sačekaju Francuze. Hrvatska je ovim postigla najveći reprezentativni uspjeh neke ekipe sa prostora bivše Jugoslavije (Jugoslavija je imala dva četvrta mjesta) i Balkana (Bugarska četvrta u Americi 1994). A to bi, otprilike, bilo sve. Samo finale je prevazilazilo njihove domete. Francuzi tu utakmicu nijesu odigrali kao protiv Belgije, već su se raspucali sa svih strana. Perišić je umješno i hrabro izjednačio izvanrednim golom, a onda su Francuzi dodali gas, i napravili ritam koji Hrvati nijesu mogli pratiti. 4 : 1 u finalu, taj podatak govori sam za sebe. Jedan kiks francuskog golmana samo je ublažio poraz Hrvata. Ponovo su Francuzi bili kobni po njihov tim, po kvalitetu možda i bolji od one ekipe iz 1998. Konačno, Luka Modrić je (iako kapiten poražene ekipe u finalu) proglašen za najboljeg igrača ovog prvenstva. Na drugoj strani, Francuzi su napredovali na vječitoj listi odvajača FIFA pehara i sa drugim naslovom prvaka izjednačili se sa Urugvajem i (u tom trenutku) sa Argentinom.
