Piše: Elis Bektaš
Nisam baš toliko mlad da se ne bih sjećao čuvene reorganizacije školstva po avangardnim zamislima Stipe Šuvara, giganta marksističke ali ne i lenjinističke misli. Sjećam se i da su na tu reformu sa svih strana dolijetale i padale kritike među kojima teško da se mogla pronaći barem neka sa spremnošću na kompromis u sebi, ali ja sam još i prije postajanja srednjoškolcem duboko u srcu vjerovao da je to vizionarski poduhvat i da će na kraju morati da urodi plodom, ma šta govorili zlobni i pogrešno orijentisani unutrašnji neprijatelji socijalističke nam domovine. Uostalom, za to sam vjerovanje još tada uspio promaći sasvim dovoljno argumenata kod Homera, Plutarha i još nekih pisaca koji su u svojim djelima imali čitave svežnjeve primjera da nadahnuće i vizija udruženi sa posvećenošću na kraju moraju dati željeni rezultat, a nekad i više od njega.
Škola koju sam upisao nekad se zvala Gimnazija a to smo ime i mi zadržali u upotrebi, tješeći se i laskajući sebi da smo gimnazijalci kao oni nekadašnji što su do mature sticali znanja koliko danas po tri bolonjez doktora nauka ne mogu skupa sabrati, a da ne govorimo o znanju sve brojnijih istaknutih javnih djelatnika koji su do svojih akademskih zvanja dolazili putem jednostavne i neoporezovane finansijske transakcije, dakle putem dobre stare kupovine diploma.
To što smo mi sebe nazivali gimnazijalcima, bilo je, međutim, uzaludno, jer osim imena jedna pristojna gimnazija svojim đacima mora ponuditi i predviđeni asortiman tegoba i pizdarija od kojih oni očvrsnu i spremno dočekaju razne životne nedaće. Naši su školski problemi, avaj, bili suviše banalni da bismo ih mogli nazvati tegobama a kamoli pizdarijama i zato smo iz škole izlazili mekani i preosjetljivi kao rane ljubičice, no pošto je to opšte mjesto u smislu da su iz svih tadašnjih škola, uključujući tu i one vojne i milicionerske, đaci izlazili mekani i preosjetljivi, taj se momenat ne može proglasiti za specifikum pa se tako na njemu ne mogu graditi ni zaključci od posebnog značaja za ovu priču i zato ćemo ga na ovom mjestu odbaciti kao da ga nikad ni uzeli u razmatranje nismo.
Tu gimnaziju koja baš i nije bila prava pravcata gimnazija i u kojoj je bilo nekoliko odista velikih nastavnika te čitava galerija čudnovatih i neobjašnjivih spadala, završio sam prije tridesetpet godina i dobio papir na kom je pisalo diploma a ispod te riječi pisalo je i zvanje za koje sam osposobljen, a koje je glasilo – saradnik prevodioca. Sve od tada sam, pa evo sve do danas, ulagao nadljudske napore da pronađem posla u struci, ali zalud. Naši su prevodioci po pravilu bili introvertni tipovi, neki među njima i na granici autističnosti, a bilo je tu i jednostavno asocijalnih tipova što će reći namćora koji iz razloga vlastitog hrsuzluka nisu trpjeli društvo a pogotovo ne saradnike, što i nije bio loš pristup u zemlji koja je bila puna nekih drugih saradnika, pa čovjek nikad nije sa sigurnošću mogao znati da njegov saradnik prevodioca nije ujedno i saradnik mjesne ispostave SDB-a.
U nemogućnosti da pronađem posao u struci, morao sam raditi neke poslove u životu i premda sam u nekim od tih poslova smatran za uspješnog, ja ipak nikad nisam mogao osjetiti zadovoljstvo i sreću u radu, jer nisam radio posao za koji sam se čitave četiri godine školovao. Ali vjeru u reformu obrazovanja pod dirigentskom palicom Stipe Šuvara nikad nisam izgubio, već sam njen plamičak ljubomorno čuvao pred svim pa i najsilovitijim društvenim i povijesnim olujama. I eto, to moje vjerovanje i ta posvećenost na kraju su obeharali i za nagradu mi ponudili plod jednog čuda – danas moja žena nešto prevodi a ja joj napravio kafu i još potražio dvije skraćenice na Guglu da joj olakšam rad.
I zato radostan dočekujem smiraj ovog dana kog ću zauvijek pamtiti jer sam u njemu dobio dugo žuđenu i čekanu potvrdu da se nisam zalud školovao četiri godine za saradnika prevodioca i još sam dobio blagorodno podsjećanje da ta moja diploma, premda prilično skromno obrazovno postignuće i premda prilično nepotrebna u današnjem svijetu, barem nema zastrašujuću i metastazirajuću snagu akademskih diploma stečenih jednostavnim i neoporezovanim finansijskim transakcijama umjesto znanjem, koje su sve prisutnije u prostoru javne uprave i državnih institucija ovih nesrećnih latifundija čiji žitelji ih nazivaju državama onako kako smo i mi zeničku gimnaziju zvali Gimnazijom premda ona to odavno nije bila.
