Piše: Milorad Durutović
Ništa nije tako predvidivo kao ponašanje, kao zloljublje devijantne, u psihološkom smislu riječi, odnosno, demonizovane ličnosti, u hrišćanskom smislu riječi. Istovremeno, ništa nije tako teško koliko predvidjeti i spriječiti zločin.
Svjedočimo da i u naše dane brutalni zločini pohode zemlje i gradove, i to prečesto biva uoči ili na dan velikih praznika. Imali smo nedavno božićni masakr u Njemačkoj, novogodišnji u SAD, te i kod nas, na Cetinju. U prošlosti se sličnih primjera može naći napretek.
Savremeni psiholozi koji su specijalizovani za granične poremećaje ličnosti, pogotovo za narcistički poremećaj ličnosti veoma precizno uspijevaju da opišu obrazac ili socijalnu šemu narcisoidnog ili nekog drugog poremećaja iz tzv. mračne tetrade (makijavelizam, narcizam, sadizam, psihopatija). O tome su mnogo ranije znanja imali i mudraci klasičnog svijeta, kao i Sveti oci i pravoslavna pastirska psihologija, koja će u narcizmu i sl. devijacijama prepoznati stari grijeh, oca svih grehova, prvi smrtni grijeh, a to je gordost. Pitanje socijalne predvidivosti rešava se u oba slučaja, zapravo, na sličan način. Nosilac devijacije ili gordosti „ne vlada sobom“. On živi u kontinuiranom stanju obmane i samoobmane, on je nosilac posjednutog uma (ali to ne znači da nije nosilac odgovornosti, da je to Kain koji ne zna da mu je Avelj brat rođeni). Psiholozi objašnjavaju da to dolazi stoga šta je ličnost zakržljala na nekom nivou psihičkog ili emocionalnog razvoja ličnosti. Otuda se objašnjava i ponovljivost, cikličnost, a onda to znači i predvidivost u ponašanju ili manifestaciji socijalne devijacije.
Pastiri crkve nalaze da je ličnost, bez obzira na psihički ili emocionalni razvitak, činjenica Božije ljubavi, te da se, samim tim, devijacije ne može tretirati kao neizostavna manifestacija zla. Prema tome, svaka devijacije ili mentalna bolest nije garancija, nije potencijalna opasnost za društvenu zajednicu. Doduše, potrebno je reći da postoje duhovi koji su težili da u psihologiju unose religioznost. Takvi su, recimo, Viktor Frankl, Jovan Kornarakis ili kod nas Vladeta Jerotić. Oni, čini se, podjednako uvažavaju činjenica oba pola, psihologije i religije. Prihvataju, naime, da je čovjeku imanentan razvoj i psihičke i duhovne ličnosti, individuacija i/ili oboženje.
No, ostaje pitanje: Kada i da li se može sa sigurnošću očekivati, predvidjeti zločin? Na jednom nivou, to pitanje zapravo nije relevantno, jer njegovo rješenje ne može biti shvaćeno kao preventivni lijek. To se ne može tretirati pravnim zakonodavstvom. Ne može se osuditi zločinac prije izvršenog zločina, niti na osnovu devijantnih predispozicija, na osnovu sumnje, indicije. Da li bi to bilo pitanje relevantno iz perspektive institucija i ustanova nadležnih za prepoznavanje i/ili hospitalizovanje mentalno oboljelih ličnosti? Moguće.
Međutim, svejedno u kom smjeru da razmišljamo dodirujemo probleme koji se mogu regulisati odzivom ukupne zajednice. Prema tome, „zajednica“, ili danas frekventnija riječ „društvo“ jeste prvi nosilac odgovornosti. Ponekada se društvo, bar na nivou etičkog rasuđivanja može prepoznati kao nesvjesni saučesnik u zločinu. Sa razvojem društvenih mreža i drugih internet medija danas možemo lakše uočiti neopisivu količinu zluradosti, mržnje, pakosti, svakovrsnih društvenih anomalija, primjera linčovanja (cancel kultura) – tj. preuzimanja pravde u svoje ruke, što je samo još jedan od oblika anticivilizacijskog ponašanja, te uništavanja bilo kakvog oblika institucionalnog, a to znači kompetentnog djelovanja. Takva atmosfera, dakle, pogoduje brutalnim zločinima. Ona odbacuje hrišćanski i demokratski koncept pravdoljublja, kako bi na njegovo mjesto inaugurisala osvetoljublje. (Pjesnik i esejističar Miodrag Pavlović rekao bi da je „osveta nemoguća [kao] institucija, jer niko ne može da se osveti, već samo da nastavi lanac zločina“.) Samo par mjeseci unazad mogli smo pratiti još jednu varijaciju zla budući da smo mogli čitati što anonimno, što javno heroiziranje ubice Balijagića.
Za naše podneblje to je tipičan primjer zajednice ljudi, čiji je prva motivacija i posljednja istina politički ili ideološki determinisana. Dominacija takvih glasova toliko je silovita da po pravilu guši svaki oblik prosvijećenog oglašavanja. Na našu nesreću, apsolutno je predvidivo da će se čak i ova naša cetinjska tragedija sve više zloupotrebljavati u korist političkog profita.
„Društvo“, kako hoće demokratija, odnosno, „zajednica“, kako hoće hrišćanstvo, jeste mjerna jedinica održivog života na ovoj planeti. Svako je odgovoran za svakog, za „brata svojega“. Ukoliko se takva klima podriva, a očigledno podriva jer naše vrijeme svjedoči rasapom bar dvije ključne pretpostavke zajedničarenja – porodice i škole, to samo pogoduje jednom razornom procesu. Iskazano riječima prezvitera Vladimira Vukašinovića, riječima koje izražavaju čitavo hrišćansko predanje, možemo pojasniti ovako: „Suština svake bolesti, jedro svakog greha, jeste izlazak iz zajednice i gubljenje veze sa zajednicom. To je suština greha i bolesti upravo zato što je sav svet stvoren za zajednicu jer se samo iz nje može napajati životom“. Otuda se u pravoslavnom bogoslovlju često kaže da nema spasenja izvan Crkve. No, opet, potrebno je znati da to ne pretpostavlja samo zajednicu čovjeka i Boga, već i čovjeka i čovjeka.
Napad uoči ili na dan praznika nije ništa drugo nego napad na tu krunsku čovjeko-božansku ideju zajedništva.
