Piše: Oliver Janković
U susret predstojećem Mundijalu u Sjevernoj Americi, koji počinje za manje od mjesec dana, redakcija Žurnala će evocirati uspomene jednog 50-godišnjaka, na sve prethodne mundijale, koje su on i njegovi vršnjaci mogli da zapamte. 20. Mundijal igrao se u Brazilu, zemlji koja je osvojila najviše svjetskih titula, ali koja u ovoj rotaciji svojih fudbalskih zvijezda nije imala tim za velika djela. Ipak, domaćin se nadao čudu domaćeg terena, i gotovo da su uspjeli. Stigli su do polufinala, i definitivno ušli u istoriju, ali ne kao šampioni, nego kao vlasnici najtežeg poraza domaćina mundijala ikada, i najvećeg poraza nekog tima u mundijalskom polufinalu. 1 :7 poraz od Njemaca, jeste nešto što će ući u anale sporta i što će teško, ikada, naći svoje zadovoljavajuće objašnjenje. Izuzev onog da se balon brazilskih emocija toliko naduvao u polufinalu, na korak od titule, pred domaćim navijačima, da su Miler i Klose svojim ranim golovima na tom meču napravili takav prasak negativnih emocija, koji je zbilja prosječni tim Brazila, oduvao sa terena i u nastavku smo gledali nestvarni horor, goleadu i mreži domaćina, kakvih više nema ni na treninzima nižerazrednih ekipa. Jedna stvar je ipak dobra: ovaj debakl Brazila je pokazao kako fudbal i dalje ipak igraju ljudska bića, stvorenja sa emocijama, i kako na tako visokom takmičarskom nivou (polufinale SP) ipak, još uvjek, nema namještaljki. Njemci su, ni krivi ni dužni, prošli u finale, i tamo odigrali još jedan veliki meč protiv Argentine. A on je (kao i finale u Južnoj Africi) riješen u produžecima, a prije penala, golom Marija Gecea, do tada prosječnog njemačkog fudbalera, koji je, eto, ušao u istoriju, među same velikane (Rosi, Kempes, Zidan, Ronaldo, Maradona…) koji su, jednim svojim šutem ili potezom, riješili pitanje novog prvaka svijeta.
Ovo je drugi šampionat svijeta koji je (poslije 1950.) organizovao Brazil, i ponovo je domaćin ostao bez trofeja, kao i tada (čuveni „Marakanaco“ – poraz od Urgugvaja na Marakani u odlučujućem meču za titulu). Ovo je, istovremeno bio po Brazilce, bolni revanš Njemaca za poraz u finalu 2002., i konačno 4. svjetska titula za Njemačku, čime je stala na diobu dugog mjesta sa Italijom, na vječitoj tabeli fudbalskih reprezentacija.
Mundijal 2014. pored ekipe domaćina, ima još jednog tragičara. Leo Mesi je uspješno, uz veliki lični igrački pečat, doveo ekipu Argentine do finala Mundijala. Za razliku od Južne Afrike i Maradone zalutalog na selektorskoj stolici, sada je ekipu sa klupe vodio Alehandro Sabelja, stari Mesijev trener i prijatelj, veliki profesionalac. Imali su laku grupu, ali tri respektabilna protivnika u nokaut-fazi (Švajcarsku, Belgiju i Holandiju) i od svih su, bar za nijansu, bili bolji. I igrački i rezultatski. Pored Mesija, tu su bili Di Marija, Aguero, Iguain, Laveci… sa svojih 26/27 godina. Najbolja fudbalska dob. U samom finalu se, igrački rečeno, nije moglo razlučiti ko je bolji? Njemci su imali stativu i u pojedinim momentima više od igre, a Argentina poništen gol zbog ofsajda, promašen čisti zicer Iguaina, ali i promašen zicer iskosa sa lijeve strane Lea Mesija. Pozicija iz koje obično ne promašuje. Ali sada, u finalu koje mu se smiješilo kao pobjedničko, promašio je. Pogodio je Gece 7 minuta pred kraj produžetaka u finalu, i tako ostavio, čini se, bolji tim bez titule. Mesi je proglašen za najboljeg igrača ovog prvenstva, ali to nije bilo ono što su on i njegovi saigrači željeli. Sudbina će biti strpljiva sa njima ali i oni sa njom. Mesi i Di Marija će sačekati svoje (34/35 g) pozno doba karijere, da bi u Kataru osvojili ono što im je, po mnogo čemu, pripadalo već ovog brazilskog ljeta.
VAR SOBA: 40. godina Mundijala – 2010. Prvi put u istoriji – Španija!
Toliko o tragičarima….
Ali ako Brazil i Argentina, uz sve uspješne korake i male pobjede, nijesu postali junaci ovog mundijala na njihovom kontinentu, to jeste bila reprezentacija Njemačke, koja je konačno krunisala vrlo dobre igre u posljednjoj deceniji (finale EURO 2008, polufinale EURO 2012; treće mjesto na mundijalima 2006 i 2010). Sve to pod vođstvom izuzetnog Joakima Leva, koji je imao bezgranično povjerenje svoje federacije, i odriješene ruke da od Mundijala 2006 (gdje je bio asistent Klinsmanu) pa potom punu deceniju kao prvi selektor, juri trofej najboljeg na svijetu. Bolna smjena generacija je postignuta, pa je tim koji je ispadao u grupnoj fazi EURO 2000 i EURO 2004, konačno postao opasna takmičarska družina: Miler, Kros, Kedira, Ozil, Švajnšrajger, Širle, sa Nojerom na golu i iskusnim Kloseom i Humelsom, djelovali su kao tim koji se nikoga ne boji. I eto to se sve poklopilo na ovom brazilskom Mundijalu. Zaslužili su titulu i zaradili je. Opet su otključali pa zaključali Ronaldov Portugal (4:0). Preživjeli su napade dvije izvrsne afričke ekipe Gane (2:2 u grupi) i Alžira (2:1) u osmini-finala. Uštopovali Benzeminu i Pogbinu Francusku (1:0 u četvrtfinalu), i konačno bili uspješniji i od Brazila i od Argentine. Šta ćeš više od fudbala?
Svijetlo lice ovog Mundijala bio je Kolumbijac Hames Rodrigez, kao najbolji strijelac takmičenja sa 6 golova, od kojih onaj dat Urugvaju u osmini-finala, valjda spada među najljepše mundijalske golove ikada. A zablistala je i ekipa Kostarike koja je u grupi bila prva ispred Urugvaja, Italije i Engleske (!), a onda na penale izbacila Grčku i opet na penale, ispala od Holandije u borbi za istorijsko polufinale(!!).
Obrukali su se već pomenuti Italijani i Englezi, ispadanjem već u grupnoj fazi, ali nijesu se proslavili ni Holanđani, koji jesu deklasirali aktuelnog prvaka Španiju sa 5:1, na početku Mundijala, i tako im se osvetili za Johanesburg 4 godine ranije (što je Špance destabilizovalo, pa su i oni ispali u grupi), ali su odigrali tako kalkulantski i protiv Kostarike, i protiv Argentine u polufinalu, da niko nije žalio što ovaj ekstra-tim sa Robenom, Snajderom, Van Persijem, Depajom nije ušao u novo, drugo za redom svjetsko finale.
