Piše: Tarik Siril Amar
Prevod: Žurnal
Otpor Teherana prema SAD-u razotkriva zavisnost Berlina, pretvarajući rat u brutalnu mjeru toga ko vlada, a ko sluša.
Suverenitet, kako ga definiše međunarodno pravo, istovremeno je temeljni i složen pojam. U stvarnom bazenu punom ajkula geopolitike, nije ga teško prepoznati: ako imate sposobnost da vladate kod kuće i da se oduprete napadu izvana (bilo kojem), onda ste suvereni. U suprotnom – niste. Izuzetaka nema.
Zato Iran ima suverenitet, a Njemačka ne. Iran je izdržao dva mjeseca podmuklog i brutalnog agresorskog rata koji vode SAD i Izrael, što je “samo” kulminacija decenija napada kroz ekonomsku agresiju, atentate i subverziju.
Ipak, Iran ne samo da je uspješno osujetio aktuelni izraelsko-američki scenario blickriga i promjene režima, nego je i napadače natjerao u defanzivu. Postignuće Teherana već je istorijsko. Ono je promijenilo i promijeniće tok istorije.
Njemačka, nasuprot tome, ne može čak ni da odbrani vlastitu vitalnu infrastrukturu, što su pokazali sabotaža Sjevernog toka i njene posljedice. Još gore, njene vlade nisu ni pokazale volju da to učine. Naprotiv, nagrađivale su ukrajinske napadače neizmjernim milijardama koje hrane ekstremnu korupciju u Kijevu. Njihovi pokrovitelji – svakako uključujući SAD i Poljsku, a vrlo vjerovatno i Veliku Britaniju – nemaju razloga da brinu o bilo kakvim nevoljama u Berlinu.
Slučaj zaključen: Iran je suveren, Njemačka nije. Ako ste Nijemac i to vam smeta, žalite se Berlinu.
U takvom kontekstu, nekako je prikladno da upravo Iran sada snažno utiče na njemačku politiku, iako nema nikakvu namjeru da to čini, dok njemački pozivi Teheranu (ili, na isti način, Moskvi i Pekingu) da učini ovo ili ono – kakve iznosi ministar vanjskih poslova Joan Vadepul, uz gotovo komičan nedostatak samosvijesti – djeluju kao neugodan i sraman prizor: tužna demonstracija nemoći koja ni samu sebe ne prepoznaje kao takvu.
Uroš Lipušček: Novi Četvrti rajh? Njemačka između dezorijentacije i militarizacije
Iran je, s druge strane, već izvršio opipljiv uticaj na ono što, nažalost, ostaje najvažniji spoljnopolitički odnos Njemačke. Kao post-1990. „ujedinjena“ (u suštini proširena, ali i to je još uvijek ublažen pojam) država, Njemačka je zapravo uvećana verzija Zapadne Njemačke iz Hladnog rata – i odnos sa SAD-om je više nego značajan. Istorijski gledano, on je temeljan.
I evo nas tu gdje jesmo: upravo zbog iranskog otpora taj odnos ulazi u duboku krizu. Naravno, i drugi faktori su igrali (ili su morali igrati) ulogu: brutalni, dvopartijski ekonomski rat Vašingtona protiv svog nekada ključnog evropskog klijenta (ublažen pojam), uključujući barem saučesništvo u uništavanju vitalne energetske infrastrukture i opcija snabdijevanja (Bajden, Demokrate), preko ogromnih podsticaja za preseljenje njemačke industrije u SAD (Bajden), pa do razornih carina (Tramp, Republikanci).
Ali upravo se oko Irana sve prelomilo: njemački kancelar Fridrihh Merc otvoreno je kritikovao američko vođenje rata, a američki predsjednik Donald Tramp pokrenuo je jedan od svojih poznatih naleta na društvenim mrežama, napadajući Merca i Njemačku bez, kako bi to rekao sekretar za rat(ne zločine) Pit Hegset, ikakve milosti.
Tramp je čak zaprijetio povlačenjem gotovo 40.000 američkih vojnika iz Njemačke. To bi bilo glupo i samodestruktivno za SAD, ali – riječ je o Trampovoj administraciji. Da budem jasan: kao Nijemac, nadam se da će to i učiniti.
Tramp je takođe prekorio Merca zbog navodne želje da Iran posjeduje nuklearno oružje (što je netačno u dva aspekta: Iran ga ne razvija, a Merc je suviše poslušan da bi se usudio suprotstaviti Sjedinjenim Državama i Izraelu), kao i zbog lošeg upravljanja Njemačkom – što posebno boli jer se većina Nijemaca slaže s tim. Merc već ima najgori rejting od svih kancelara u istoriji.
Situaciju je dodatno pogoršao – da, Merc je kadar i to učiniti – objavljivanjem izuzetno mazohistički tempiranog intervjua u kom se, u suštini, žali da ga niko ne voli. Tačno, ali to je izazvalo nacionalni cunami ismijavanja: sada nije samo nepopularan, već je i predmet poruge, kao šmokljan koji rado dijeli stroge opomene i zločeste primjedbe, ali ne može podnijeti odgovor istom mjerom.
Iran naneo veću štetu američkim bazama na Bliskom istoku nego što je to ranije javno predstavljeno
Kratki video koji ga prikazuje kako u dipfejk verziji izvodi satiričnu obradu pjesme MC Hamera „You Can’t Touch This“, pjevajući „No one likes me“, postao je viralan. Na javnom gradskom skupu kancelar je otvoreno ismijan. Čak i veliki mediji počinju govoriti o krizi koja bi mogla srušiti vladu i, što je još gore po Merca, šuškaju o pobuni unutar njegove CDU stranke.
Sve to zbog izjava o ratu s Iranom. Ali ne treba imati iluzija: Fridrih Merc – koji je prošlog ljeta hvalio izraelski „prljavi posao“ (“Drecksarbeit”) u Iranu – nije iznenada razvio savjest. Pažljivo slušajte njegove izjave, date pred grupom srednjoškolaca, i biće vam jasno da je kancelarov stvarni problem s Amerikom to što Vašington svoj trenutni „prljavi posao“ ne obavlja brže i, iznad svega, uspješnije. Niko ne voli gubitnike, pa čak ni, kako se pokazuje, Fridrih Merc, čija je ranija servilnost prema Trampu u Njemačkoj izazivala začuđenost.
Ipak, kakvi god da su Mercovi pokvareni motivi, načinite korak unatrag i osmotrite širu sliku iz perspektive istorije u nastajanju: na njoj je njemački kancelar koji tvrdi da je spreman učiniti da njegova zemlja predvodi Evropu (tačno, to baš i nije sjajna ideja, ali ostavimo je zasad po strani), čija vlada sprovodi najveće zaduživanje i naoružavanje od Drugog svjetskog rata (i to uprkos činjenici duboke ekonomske krize), sapliće se upravo o Iran. Toliko o usponu multipolarnosti i padu Evrope.
Ne zato što je to bio cilj Teherana. Naprotiv, iransko rukovodstvo vjerovatno jedva ima vremena da razmišlja o Berlinu – osim da zapamti da on praktično djeluje kao lojalan saučesnik u američko-izraelskoj agresiji. Ne, razlog zbog kog Iran danas utiče na američko-njemački odnos jeste taj što Teheran potiskuje SAD, pa klijentska država Njemačka registruje javno „poniženje“ Amerike (Mercov izraz) kroz prve znake popuštanja poslušnosti.
Ko u ovoj slici oblikuje tok stvari? A ko je oblikovan? To je još jedan način da se definiše suverenitet. I Njemačka tu ponovo gubi.
Izvor: RT
