Za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika sjetim se dvije priče, “ djevojčica sa šibicama“ Hansa Kristijana Andersena i “Požićni položajnik“, Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. I u jednom i drugim slučaju glavni junaci su djeca, koja su usled praznične euforije tadašnjih velegrada ostavljena na milost i nemilost ljudima ovoga svijeta, i nažalost svijet je položio ispit nemilosrdnosti kao mnogo puta prije i posle toga. Djeca su se smrzla i umrla na očigled svih. Ovo posebno dolazi do izražaja u današnje vrijeme sve veće komercijalizacije ovih praznika, koji se pretvaraju u njihovu suprotnost. Naročito se to odnosi na Božić. Kao i ova djeca u Andersenovoj i Dostojevskog priči i sam Gospod Isus Hristos je tražio mjesto za svoje Rođenje. Tražili su ga Njegovi roditelji Sveti pravedni Josif i Presveta Bogorodica Marija. I jedva su ga našli, i to u štali među beslovesnim životinjama, koje su se prve obradovale rođenju Spasitelja čovječanstva. Ko je još obratio pažnju na čudesno Rođenje? Pastiri i neznabožački zvjezdočitači. Najprezreniji, vjerovatno u tadašnjem Izrailju. Jedino su oni iskazali poštovanje svojim hodočašćem, poklonjenju i darovima Spasitelju. Ostali su se raskalašno zabavljali po vitlejemskim ulicama, lihvarili, farisejisali i šta još ne, a sam vladar Irod, kovao je planove za ubistvo Mesije, pobivši pri tom kao “koleteralnu štetu“ Četrnaest hiljada Vitlejemske Djece.
Sve više se dešava paradoks da se Rođenje Onoga koga je svijet primio neljubazno, nemilosrdno i nezahvalno, bude povod za isti takav odnos prema prezrenima, beskućnicima, siromašnima, izbjeglicama, i sam Isus je na početku svog života bio izbjeglica. Praznik“prezrenog“ od tadašnjeg svijeta se pretvara u povod za zabavu i zaradu današnjih trgovaca novih hramova, tj. robnih kuća, tržnih centara, butika, luksuznih hotela, pansiona. I što je najgore, kao što vidimo iz pomenutih priča sve to ne traje od juče.
Pitanje je da li se svijet ičemu naučio, da li su pravi hrišćani izolovani prezreni individualci, bezvrijedni pomena takozvanih značajnih ljudi, lokalni beskućnici, koji su našli zajedničko društvo i sudbinu sa izbjeglicama muslimanima, smrzavajući se po ulicama svjetskih metropola. Možda su ovi prezreni jedino zaista našli brata i prijatelja u drugom čovjeku, pošto ih je spojila teška zajednička sudbina, tako da ne misle o planovima svjetskih vladara ove ili one države, geopolitici, njenim mističkim aspektima. A, ipak su baš oni takvi kakvi jesu prezreni, najmističniji i najvažniji, iako toga u datom trenutku nijesu svjesni ni oni ni ljudi oko njih. Na ovo nas podsjeća i zimsko prelijepo sazvežđe Orion, tj. tri zvijezde u istoj ravni, koje dolaze sa istoka. Oni se u nama susjednoj Hrvatskoj nazivaju još i Tri Kralja, po Tri Mudraca sa Istoka. Kao i veseli pozdrav vojske andjelske prostim pastirima“ Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja“.
Miloš Lalatović
