Piše: Filip Dragović
Kad sam čuo i vidio povike, paniku i fizičko zalijetanje poslanika SNS-a na novoizabranog predsjednika Skupštine Srbije Aleksandra Čupića, odmah sam se sjetio da mi njihova lica zvuče poznato. G. Čupić nije četnički vojvoda, ali ima zdravu srpsku bradu i zdrav odnos prema tradiciji.
On je, poput Andrije Mandića, vjernik SPC, a istovremeno je i pregalac na polju demokratije i jačanja parlamentarne svijesti. Zato je, kao takav, nalik Mandiću, meta frustriranih i bučnih napada dojučerašnjih ”vlasnika države”. Nevažno je, da li je Čupić na čelu Skupštine 24 sata, ili je Mandić to tri godine, udar na njihov dignitet, uprkos jasnoj narodnoj volji koja ih je dovela na ta mjesta, ima istu silinu udara: Čupićevi stanovi i profesorska titula, Andrijin vojvodski čin, telegram saučešća… I sve to zbog toga što su i jedan i drugi, otelotvorenje pristojne, prozapadne, a opet tradicionalne srpske politike.
Prethodna tri dana gledali smo agoniju Aleksandra Vučića i njegovih partijskih saboraca, i njihovu borbu sa saznanjem da se u formi SNS-a i autističnog jednopartijskog monopola, oni, takvi kakvi su, više nikad neće vratiti na vlast. Otuda vika, dreka, grupisanje ispred mjesta predsjedavajućeg, izazivanje vanrednog stanja. Istu pjesmu gledamo i slušamo u Crnoj Gori, pune tri godine. Od SNS-ovih sijamskih blizanaca, po političkoj pameti: DPS. Ista je to primitivna i fašisoidna ideologija: neprikosnoveni vođa; svi neistomišljenici su neprijatelji države; Crkva pod državnom upravom; bliskost sa kriminalom…
Samo što ovi gore u Beogradu viču: ”Srbija pobjeđuje”!, a ovi ovdje: ”Da je vječna Crna Gora”! A koliko je i jednima i drugima stalo do Srbije, odnosno Crne Gore, najbolje su potvrdili građani obje zemlje, koji su ih oduvali sa vlasti. Na demokratskim parlamentarnim izborima. U oba slučaja, izborima su prethodile višemjesečne narodne procesije ulicama svih gradova. Te procesije su poručivale da je vlast jedne partije dojadila, ali – istovremeno – da je dojadila i opozicija, odnosno partije, u do tada poznatom obliku. U Crnoj Gori je, legitimnu alternativu postojećoj partijskoj postavci, iznijela Crkva. U Srbiji, to je uradio slobodni Univerzitet sa studentima. Naravno, na takav način, da su se oba procesa, i litijski i studentski, okončali potpunom demokratskom procedurom: liste, izbori, kampanja, glasanje, skupština.
I sad, imamo fazu resetovanja političkog sistema u obje zemlje. Neki, sasvim novi, ljudi, rasterećeni od naslaga decenijskog partijašenja, naslonjeni na saborni narodni duh, Miki Spajić, Jovo Bakić, Šoškić, Milatović… okreću pramac državne uprave u smjeru novih demokratskih iskustava. Taj zaokret, i ta vitalnost političkog vođstva u obje države, nepodnošljiv je za SNS-DPS političku pamet. Jer ove izanđale upravljačke strukture i monopolska pamet, nemaju šta da traže u promjenjenim pravilima igre, u kojima prazne rodoljubove floskule ne znače ništa, dok istinsko rodoljublje poziva da se sve pokrene nanovo i iz početka …
I možda u SNS i DPS poslaničkim kubovima ima nekih tragova političkog života i želje za reformom, ali ih poklonjenje pred totemima Vučićeve i Đukanovićeve gubitničke figure, neumitno vuče na dno istorije.
