Piše: Tufik Softić
Kada se prije nekoliko dana dogodio slučaj Simonović, odnosno kada su beranskog advokata Aleksandra Simonovića, po izlasku iz sudnice, u holu Osnovnog suda u ovom gradu, nakon običnog parničnog postupka oko alimentacije, pretukli nezadovoljni otac i sin, samo mi je prošlo kroz glavu koliko bi nasilnici dobili kazne u nekoj uređenoj državi zbog nanošenja teške tjelesne povrede u vidu preloma vilice. Sasvim sigurno, maksimalne.
Kod nas su radnici profesija koje rade sa strankama svakodnevno izloženi maltretiranju, uvredama i psovkama, do fizičkih nasrtaja, ali nema adekvatne kaznene politike. Zbog toga se vrtimo u krug, i zbog toga nam se to ponavlja i iznova dešava. Juče novinaru, medicinskoj sestri, ljekaru, profesoru, šalterskom radniku, ili danas advokatu. Sjutra možda nekom od vas koji ovo čitate sa možda i ne baš previše interesovanja.
Prošlog mjeseca je neko podmetnuo požar na skupocjenom džipu beranskog javnog izvršitelja Dusana Nišavića. Znao je Dušan rizik posla kojim se bavi, pa je automobil osigurao kasko. Ali dobrom pravniku je promakao član u ugovoru u kojem se kaže da osiguranje ne važi u slučaju namjernog podmetanja požara, eksploziva, jednom riječju, namjernog uništavanju vozila. I biće debelo na gubitku. I opet u strahu od novog zapaljivanja ili nečeg težeg, dok vozi maloljetnu djecu. I na kraju, kada se umori, možda će pobjeći iz struke. A, ako se dobro sjećam, nešto se struka i nije baš previše čula da osudi ovaj napad na svog kolegu ili je meni promaklo.
Moj kolega Ilija Bakić je zbog batina i prijetnji zauvijek napustio ne novinarstvo, nego Crnu Goru. Bio je u to vrijeme dopisnik Dana i neka fukara ga je pretukla samo zato što je prenio saopštenje koje su, uostalom, prenijeli svi drugi mediji o tome da mu je otac uhvaćen u šumskoj krađi. Ali, napadaču je iz nekih meni možda i poznatih razloga, Ilija bio posebno zanimljiv, pa mu se najavio da će doći sjutra u dopisništvo da popričaju. Umjesto u dopisništvo, sačekao ga je faktički na ulici, u cvjetnom parku, nedaleko od dopisništva i pretukao, srećom bez teških tjelesnih povreda.
I još mu je zaprijetio da će mu pobiti djecu od brata ako progovori. I Ilija u policiji nije rekao ništa kada su mu pokazali fotografiju napadača. Kazao je da su mu pale naočare i da nije vidio ko ga je pretukao. Onda se spakovao i otišao. Sve se dogodilo oko devet sati ujutru, a niko od prolaznika nije se našao da svjedoči i da ispriča šta je vidio. Opet je izostala reakcija i javnosti i struke. Bilo je to prije više od dvadeset godina.
Ne mogu da se sjetim koje godine je ona bitanga, kojoj sam zaboravio ime, pretukla medicinsku sestru u Hitnoj pomoći. Bio nervozan, žurilo mu se. Bio pripit. Vikao je na nju, a zatim tako jako odgurnuo da je udarila svom snagom glavom od zid. Medicinska sestra iz hitne pomoći završila je, tako, u urgentnom centru. Imala je mnogo sreće i prošla “samo” sa težom povredom vrata i potresom mozga. Sjećam se da smo svi pisali o tome, ali se, nekako, glas javnosti nije bas previše čuo. Izostala je solidarnost struke I u ovom slučaju.
Ovo je već bilo skorije, početkom marta ove godine, kada je u redakciju lokalnog radija na čijem sam čelu bahato upao jedan Andrijevčanin “opjevan” u policijskom saopštenju dan prije toga. Ne može, kaže, to takooo. Nego će ovakoo i onakoo. Polako čovjeku pojasnim neke stvari, malo ga smirim, lagano otvorim vrata i ispratim ga, dok nešto gunđa odlazeći. Nisam slučaj prijavio policiji, a možda je trebalo. Za primjer drugima, posebno mladim kolegama i koleginicama koji su zbunjeno, možda i uplašeno, pratili naš razgovor.
Koliko ima slučajeva maltretiranja i verbalnog nasrtanja na službenike raznih struka, koliko uvreda i napada da nisu prijavljeni policiji. Pitanje je zašto nisu prijavljeni. Dobrim dijelom i zbog toga što i oni koji su prijavljeni obično završe bez kazne, ili sa minimalnim kaznama. I tome mora da se stane na kraj, jer se nasilnici tako samo ohrabruju. Od prijetećeg pogleda, preko otvorene prijetnje, do fizičkog napada, nekada ne treba mnogo.
Upravo zbog toga, kao novinar koji je bio meta dva napada, kao običan čovjek, kao građanin Berana i Crne Gore koja je daleko do pravne države, pridružujem se beranskim i cnogorakim advokatima koji su ovog puta solidarno digli glas protiv nasilja, i traže najstrože kazne za napadače na advokata Aleksadnda Simonovića. Na radnom mjestu. U hodniku suda. Ako nije tu, a gdje je onda čovjek mogao biti siguran?
Maksimalnim kažnjavanjem u ovom slučaju i osudom napadača, zatim pronalaženjem onih koji na društvenim mrežama iza lažnih nikova ili pod punim imenom i prezimenom, u komentarima čak podržavaju napadače, i zatim pronalaženjem načina da se i oni kazne, jedino možemo početi da mijenjamo stvari.
Samo tako možemo naprijed. Jedino se tako može zaustaviti anarhično stanje i zaustaviti čak i pomisao kod bilo kojeg građanina da se može silom obračunavati sa ljudima koji samo rade svoj posao. Nulta tačka tolerancije za nasilje bilo koje vrste. To je ono što kaznenom politikom treba da postigne Crna Gora da bi polako postajala država vladavine prava i pravde.
Izvor: RTCG
