Dok se popis danas privodi kraju, ne mogu da se ne prisjetim Beranke Nafije Kujović, kojoj svojevremeno nije omogućeno da se nacionalno izjasni kao – pjevačica. Popisivač, pričala mi je kasnije, stao pa kaže, a to ne može takoo?! A što, bate, ne može, pita Nafija. Popisivač blago zbunjen, a Nafija mu objašnjava – mi smo ti pjevači posebna vrsta i posebna nacija, jedino za nas i za ‘tice nema granica.
Nedugo poslije popisa od 2011. godine u njenom domu, u socijalnom smještaju, među izbjeglicama na Rudešu, praveći reportažu, pričali smo neobavezno o svemu. Držala je u ruci dvije spomenice iz Drugog svjetskog rata, njene braće prvoboraca koja su poginuli, kako je kazala, da se ne bi ovako prebrojavali kao što se prebrojavamo poslije raspada Jugoslavije od Đevđelije do Triglava. Ovo je, bate, sad sve poluđelo, kaže, dok joj niz staračko lice teku suze.
Ostala je sama i poslije lijepog života u SFRJ i mladosti, kada nije bilo mjesta gdje nije pjevala, i gdje se svuda osjećala kao svoj na svome, starost i smrt je dočekala kao socijalni slucaj. Estradna penzija nije bila dovoljna za bolje.
Osim pisanih tragova i rijetkih televizijskih kadrova, iz bogatog Nafijinog života ostao je, zahvaljujući nekada popularnoj beranskoj fejsbuk družini Luka Berane, samo spot pjesme “Pusta tama”, koji je otpjevala sa njima. Nije nezanimljiva priča kako je taj spot nastao. Moja uloga bila je da nađem Nafiju i da je nagovorim da otpjeva taj čuveni refren – “pusta tama na Berane pada, sve nam vene, vene i propada…”.
Bilo je to neposredno pred lokalne izbore u Beranama 2014. na kojima je DPS izgubio vlast, i teško da se takva energija može više ponoviti. Nisam imao problem da ubijedim Nafiju da pjeva, ali je problem bio naći je. Telefon joj, zavraga, kao namjerno isključen. Obilazim čitav grad. Nema je u sobi na Rudešu. Prolazim Mahalom, gdje je nekada živjela i često dolazila, pitam poznanike. Niko ne zna, kažu, vjerovatno je sjela na neki autobus. Zovemo Ulcinj, imala je običaj da tamo ode kod nekih rođaka. Nema je, pa nema.
Brodonacelnik Luke Berane, Gojko Cimbaljević, nervozan. Zamalo da dobro zamišljeni muzički projekat propadne. Kako je nema bre, podiže glas Gojko.
Traje to tako nekoliko dana. Novo Brakočević, muzičar i studijski snimatelj, pakuje polako tehniku u svom stanu u centru, treba da krene za Podgoricu. I baš u trenutku kada su izgubljene sve nade, taman na ćošku njegove zgrade, u kasno popodne, ja se sudaram sa Nafijom. Ona me gleda, a ja radosno širim ruke. Đe si ti, pitam. Ada, iscurila mi baterija, a nemam punjač, žali se.
Takva sreća se ne doživljava svaki dan. Javljam Gojku, on javlja Novu, Novo otpakuje već zatvorene kofere sa instrumentima, i samo još nekoliko koraka, i već smo do ulaza u njegovu zgradu. Malo se opuštamo uz neobaveznu priču u toploj sobi, ja joj objašnjavam šta treba da uradi. Dajem joj novac, pazeći da je ne uvrijedim, da poslije taksijem ode do Rudeša, zbog pasa lutalica koji su je jednom prilikom izujedali tako da je završila u bolnici. Ostavljam ih da rade.
Mićo, Gojko i ja sastajemo se kasno naveče u kafeu Rojalto. Dobro ispade ovo, kažem ja. Vidjećemo, odgovara Gojko. Kako to misliš vidjećemo, nastavljam ja. Pa još nisu završili snimanje, znaš Nova, on je perfekcionista, nikad nije zadovoljan, odgovara Gojko.
Ja se uživio u ulogu menadžera, ustajem demonstrativno. Već je skoro deset uveče, a vi još ženu maltretirate, tako se nismo dogovorili, kažem ljutito. Napeta situacija se pretvara u komediju, njih dvojica se smiju, bolje reći drže za stomak. Zovem Nova da se ubrza, da je obavezno odvede na burek kod suda i naruči taksi.
Da skratim priču, spot je snimljen, bio je hit, posebno na društvenim mrežama. I to je jedina pjesma koja je ostala iza Nafije da je snimljena i da se i danas može naći na jutjubu. Ne znam kako bih definisao taj žanr, pop-rep-sevdalinka, možda.
Bila je i Nafija zadovoljna što je ponovo, pod stare dane, u centru medijske pažnje. Imala je samo jednu želju za uzvrat. Da joj se izvadi novi pasoš i da još jednom ode do Nemačke, kako je to ona lijepo izgovarala, miješajući ekavicu i ijekavicu.
Skupile su se pare, plaćen je pasoš, i Nafija je zaista otišla u Njemačku kod rođaka. I vratila se vesela, ali i tužna, kao da je znala da je to njeno poslednje putovanje. Poslednje “prelijetanje” granice. Umrla je nedugo nakon toga, godinu, dvije.
Znali smo Nafija i ja da vodimo duge razgovore. Povjerila mi se da se boji samo toga da je bolest ne zaveže za postelju. I Bog joj je ispunio želju, umrla je i snu, prije tačno osam godina, na današnji dan, kada se završava novi popis. Šta je sanjala, odnijela je sa sobom. Možda mladog oficira koji je bio zaljubljen u nju, a i ona u njega. Nafija. Pjevačica po nacionalnosti.
Da je dočekala ovaj popis, lično bih pomogao, ako treba i organizovao peticiju, da joj se omogući da se upiše onako kako je željela. Je li bilo nešto problematično ili loše u tome što se tako osjećala?
Za Nafiju, kao ni za ‘ticu, nije bilo granica, baš kako je govorila. Ničim opterećena, proputovala je, prošla i vidjela mnogo više nego većina onih koji su joj na prethodnom popisu osporili pravo da u rubriku nacija upiše – pjevačica. Stara i jedino životno i samouko obrazovana, bila je daleko ispred svog vremena i sredine u kojoj je živjela.
Iza čitave pjevačke karijere u tom trenutku najstarije estradne umjetnice u Crnoj Gori, Nafije Kujović, ostao je, nažalost ali simbolično, samo spot “Pusta tama”. I starački, nezaboravni glas… “svuđe nerad i neznanje vlada, ovde više ne stanuje nada”.
Tufik Softić
Izvor: RTCG
