Piše: Vladica Cvetković
To se moglo jasno videti ovih dana kada su održane pristupne besede novih redovnih članova
U našem javnom prostoru često se čuju neki direktno suprotstavljeni stavovi, a od te sorte su i oni kojima se istovremeno kaže i kako „SANU ćuti (ne oglašava se)“ i kako je „SANU (nešto) rekla“ (She said!). Ove dve tvrdnje su kontradiktorne i između njih može da bude samo disjunktivna sveza – ili. Neko može ili da ćuti ili da govori i do sada se nije dogodilo da je neko o nečemu progovorio, a da je pritom ostao nem. Jedino zajedničko svojstvo ovih dvaju stavova jeste što su oba pogrešna!
Javni čas
Tvrdnja da „SANU ćuti“ suštinski je netačna, jer ne postoji nijedno društveno pitanje o kojem se nije izjasnio barem jedan član Akademije, neretko više njih, a mnogo puta su se javno oglašavala i njena tematska i naučno-umetnička tela, sve do samog Izvršnog odbora ili Predsedništva. Dakle, ako SANU čine njeni članovi koji se obraćaju javnosti, bilo pojedinačno ili udruženi u odeljenja i odbore, onda se za nju kao ustanovu ne može reći da ćuti. S druge strane, nijedno od tih javnih oglašavanja ne mora da bude – i gotovo nikada i nije – i zvaničan stav Akademije, zato što se radi o izjavama iza kojih stoje lična imena i prezimena ili nazivi odbora/odeljenja ili je reč o zbornicima radova i saopštenja s naučnih i stručnih skupova održanih u Akademiji. Ništa od toga ne znači da je SANU kao institucija nešto „rekla i presekla“. Tako će biti sve dok se o nekom problemu ovog našeg nesrećnog i podeljenog društva ne izjasni i sama Skupština SANU, a to se za ovih 13 godina mog boravka u Akademiji (i trajanja Vučićeve vlasti u Srbiji) nijednom nije dogodilo.
Onaj ko iole poznaje rad SANU dobro zna da se u njoj ne ćuti, već konstantno razgovara. To se moglo jasno videti ovih dana, kada su od 12. do 15. maja održane pristupne besede novih redovnih članova. Akademici izabrani prošlog novembra govorili su o najnovijim trendovima u fizici (B. Jelenković), promeni klime u geološkoj prošlosti (S. Marković), proizvodnji biodizela (V. Veljković), složenoj funkciji enzima (T. Simić), uticaju engleske književnosti na Miloša Crnjanskog (Z. Paunović), vezi između demokratije i ekonomskog napretka (P. Petrović), zatim o lapotu kao običaju koji (ipak) nije postojao (LJ. Radenković), gubljenju značaja autora u modernoj književnosti (S. Grubačić), o tome kako se može premrežiti srpska poezija 20. veka (J. Delić) i o nemačkom ordoliberalizmu (A. Lošonc), kao i o freskama Stare Pavlice (D. Vojvodić) i dometima Justinijanove renesanse (V. Ivanišević), srpskom vokalnom nasleđu (J. Jovanović) i ogrtačima bronzanih skulptura (S. Halugin), sve do priče o ekološkim problemima izazvanim česticama mikroplastike (T. Ćirković Veličković).
Dovoljno je samo pročitati naslove ovih pristupnih beseda da bi se uvidelo koliko je bilo korisno ovih dana biti u publici Svečane sale u Palati SANU. Bio je to niz slikovitih i sugestivnih prikaza ličnih naučnih ili umetničkih motivacija, stremljenja i dostignuća, a svaki pojedinačni nastup bio je jedinstveni intelektualni događaj koji je, opet svaki zasebno, mogao da bude predmet višečasovne diskusije, pa i polemike. Besede su bile pravi javni čas o tome šta misle i čime se bave srpski akademici i još jedna šansa da se pravim uvidom u rad Akademije naša javnost makar malo odmori od onih zlonamernih, nemaštovitih i pre svega nelogičnih prideva, prema kojima je SANU istovremeno i anti i velikosrpska, i komunistička i rojalistička, i masonska i salonska, i ovakva i onakva. Moram li reći da je tokom većine pristupnih beseda Svečana sala SANU bila poluprazna?
Radmila Stanković: Izbor za SANU, kandidati za nove akademike
U ovom kratkom tekstu osvrnuću se posebno samo na besedu koju je održao akademik Pavle Petrović, profesor Ekonomskog fakulteta i profesor emeritus Univerziteta u Beogradu, jer smatram da je u njoj dobrim delom sadržan i logički paradoks s početka teksta. Naime, u njegovoj besedi bilo je i kritike vlasti, dakle onoga zbog čega Akademiji pripisuju kukavičluk i ćutanje, ali je bilo i pitanja za koja naša javnost smatra da je SANU već obavila konačnu arbitražu; mislim, naravno, na rudarstvo, na to što se, kako mnogi pogrešno govore, Akademija prvo odredila negativno o projektu Jadar, a sada je, kako se čini, na dobrom putu da se javno založi za obustavu eksploatacije metala uopšte.
Linija
U najkraćem, u onom delu u kojem je kritikovao vlast, akademik Petrović je rezultate istraživanja u svetu spojio sa uvidima iz sopstvene analize stanja u našoj zemlji i zaključio – malo slobodnije rečeno – da se Srbija nalazi na maksimumu ekonomskog razvitka koji može da pruži postojeći hibridno-demokratski režim, naglasivši da bez napretka u vladavini prava ne može biti ni značajnijeg progresa u kvalitetu života građana. Objasnio je i zašto je vlast demotivisana da uspostavi veći stepen demokratije, premda bi to vodilo jačanju ekonomije kojom sami upravljaju. Naime, vlastodršci skloni korupciji više zarađuju u autokratiji s privrednim rastom od tri odsto nego u demokratskom uređenju čak i ako bi rast išao i preko šest odsto. Nije se akademik Petrović ustručavao ni da pomene aktuelne proteste i da ih direktno dovede u vezu s prikazanom analizom lošeg stanja i mršavih perspektiva. Bio je to savršen primer stručnog, jasnog, kritičkog i smelog oglašavanja iz SANU o jednom od najaktuelnijih i gorućih društvenih problema i sve to uz jasnu i nedvosmislenu odrednicu po liniji: posledica – uzrok – odgovornost – krivica.
U drugom delu svoje besede, akademik Petrović je naveo da tri oblasti koje prema volumenu čine tek jednu šestinu ukupne srpske privrede – rudarstvo, građevinarstvo i informaciono-komunikacione tehnologije – trenutno ostvaruju daleko najveći rast. Zatim se potrudio da objasni zašto smatra da takva struktura nije dobra, a kada je govorio o stanju u rudarskoj industriji, ograničio se samo na eksploataciju bakra i zlata u Timočkoj krajini od strane kompanije Ziđin.
Sve je lepo i tačno rekao: da tamošnje rudarenje ne predstavlja deo lanca koji bi mogao da bude zamajac sveopšteg razvoja, da je rudna renta niska i da od eksploatacije najveću korist imaju Kinezi, da će i oni otići iz Bora kada bude ponestalo rude, da država toleriše nepoštovanje ekoloških i drugih standarda i tako dalje, uglavnom u negativnom tonu. Za ekopopuliste i ekonativiste ovo je sasvim dovoljno da izvedu zaključak da Srbija mora potpuno da odustane od rudarstva da ne bi postala rudarska kolonija subsaharskog tipa, a tu smo samo na korak od izjave kako je, eto, „SANU javno osudila sramnu kinesku eksploataciju srpskog bakra“. Neko takvo tumačenje ove besede u javnosti narednih dana ne bi uopšte bilo iznenađujuće. A činjenica je da u besedi akademika Petrovića nije bilo ni jedne jedine reči koja bi ličila na presudu ili molebni kanon. Upravo suprotno, i po tonu i po sadržaju ona je bila tek otvaranje jedne za društvo izuzetno važne rasprave.
Građani će i dalje tumačiti stavove koji dolaze iz SANU onako kako im u tom trenutku najviše odgovara, zato za ispravno shvatanje i pravu meru svega izgovorenog i napisanog u Akademiji moraju da brinu njeni članovi. Oni bi sami morali da reaguju ako se njihove reči pogrešno i neprimereno koriste. Nažalost, to se čini tek sporadično, jer o takvoj potrebi nema dovoljno svesti.
Nije zgoreg ni ovde ponoviti da je Srpska akademija nauka i umetnosti skup pojedinaca koji ispunjavaju jedan veoma široki intelektualni, duhovni i društveno-politički spektar. U njoj ima otvorenih simpatizera (svake) vlasti, ali i ekstremnih buntovnika od kojih bi neki danas Skupštinu SANU sazivali svake nedelje i oglašavali se oko svega i svačega, iako pre ulaska u Akademiju nisu napisali/izgovorili ni jednu jedinu subverzivnu rečenicu. Ne slažem se ni sa prvima ni sa drugima, ali to je moja lična stvar, na kraju me uvek uteši mogućnost da je kvalitet Akademije upravo u tome što njeni akademici ne moraju da misle isto. Mada, iskren da budem, ne vidim šta je dobro u tome kada Akademijski odbor za visoko obrazovanje SANU, u kojem ima 11 akademika, traži ukidanje Uredbe o finansiranju koju je donelo resorno ministarstvo na čijem čelu je takođe redovni član SANU.
Izvor: Novi Magazin
