Prema lordu, laganje u ratu je “patriotska dužnost” (”lying is a patriotic duty”). A evo i osnovnih činilaca za razradu: mi nismo željeli rat; važna je personifikacija protivničke države; rukovodimo se isključivo humanim razlozima; što više priča o neprijateljskim zvjerstvima…
I ovaj rat u Ukrajini potvrđuje ne samo kraj – “kraja istorije” (Fukujama), već nagovještava suprotno. Povratak istorije. Izvjesno traju geopolitički interesi, uključujući i one bezbjednosnog karaktera, faktora o kojem je detaljno pisao još grčki istoričar Tukidid objašnjavajući Peloponeske ratove. On zaključuje, nakon desetogodišnjeg istraživanja tog rata, da je Sparta napala Atinu jer je razumjela da ova druga raste vojno i zato kao susjed predstavlja realnu opasnost. Istoričar zaključuje da su za rat krive obje države.
Neki nastavljači ove teorije, ne baš ubjedljivo smatraju da je Engleska ušla u Prvi svjetski rat primarno zbog opasnosti vojno ekonomskog rasta Njemačke.
Uzgred, Njemačka je potpisala izlazak iz tog rata u trenutku kada je još uvijek pobjednica na istočnom frontu, dijelom i zapadnom, i kada ni jedan strani vojnik nije stupio na njemačku teritoriju. Možda je i to dokaz da se ratovi uvijek ne moraju završavati odnosom snaga na terenu.
Ostaje pitanje koliko je prijetnja sopstvenoj bezbjednosti objektivan faktor, koliko casus belli. Više je bilo ovog drugog u istoriji.
Povodom rata koji bjesni u Ukrajini, mogla bi biti aktuelna i klasična definicija Klauzovica da je “rat nastavak politike drugim sredstvima”. Ova rečenica pruskog generala se uklapa u razloge ruskog ratnog upada. Određena politika i interesi imaju svoje kontinuitete kod svih imperija. Na ruskom primjeru ne uočava se u strateškim interesima bitna razlika između carske Rusije, one Boljševičke i današnje Rusije (kapitalističke).
I rat propagande liči na prošla vremena. U međuvremenu “obogaćen” tehnikama (dez)informacija. Uostalom, živimo u globalno proklamovanom vremenu “post istine”. O takozvanim korisnim dezinformacijama postoji bogata literatura, pa i istorijskog karaktera, sva uvod u praksu rata.
Da citiram jednog čije su se vojne formacije zaglavile u stepama Ukrajine i Rusije tokom Drugog svjetskog rata. “Pripreme terena za napad pješadije koju obavlja artiljerija u budućnosti će preuzeti propaganda. Treba psihološki razoriti neprijatelja prije nego što trupe otpočnu svoja dejstva”.
“Teoretičar” je niko drugi nego Adolf Hitler, a citirao sam riječi iz njegove knjige “Mein Kampf”.
Ali jedno od klasičnih djela o strategiji manipulisanja informacijama u ratu – nešto sam i pisao na tu temu u knjizi “La mia guerra alla guerra” – jeste “Falsehood in Wartime”, engleskog političara i diplomate, lorda Ponsonbija. Knjiga je objavljena 1928.
Prema lordu, laganje u ratu je “patriotska dužnost” (”lying is a patriotic duty”). A evo i osnovnih činilaca za razradu: mi nismo željeli rat; važna je personifikacija protivničke države; rukovodimo se isključivo humanim razlozima; što više priča o neprijateljskim zvjerstvima…
Iako je u to doba upotreba slike bila još u začetku, autor uočava njen značaj, jer javnost smatra da “the camera cannot lie” (fotoaparat ne može da laže). Upotrebna vrijednost ovih postulata se postiže njihovom razrađenom primjenom u konkretnom ratu.
Dugo trajanje i stalno unapređivanje ratne propagande ne treba da relativizira sve vijesti koje šalju medijski sistemi. Srećom postoje i oni koji nastoje da informišu na objektivan način.
Pouka je da valja biti oprezan prilikom čitanja medijskih informacija, posebno “čitanja” televizijskih vijesti. Treba se snaći u fog of war (magla rata) da upotrijebimo još jednu ne slučajnu i prilično upotrebljavanju englesku sintagmu.
U svakom slučaju, povodom rata je vjerovatno najviše u pravu Žak Prever. U poznatoj i lijepoj pjesmi “Barbara”, u toj pjesmi o kiši i jednoj nepoznatoj djevojci, Prever rat naziva pravim imenom. Rat se u toj nježnoj pjesmi iznenada pojavljuje kao metamorfoza kiše, kao pljusak od željeza, vatre, čelika, krvi… koja donosi smrt. Rat je svinjarija – kaže Prever.
I tu nema nimalo magle. Ima samo istine. Univerzalno patriotske.
Može li Prever pomoći danas po ratnom pljusku koji traje? Bilo bi dobro da može. Ipak…
Rat u Ukrajini je u ovom momentu ne samo surova stvarnost, već svjetsko istorijski događaj. Izvjesno sa dalekosežnim posljedicama. Posebno na međunarodne odnose.
On će se završiti nekim realpolitičkim ishodom. Čvor treba presjeći ili razmrsiti? Treba težiti ovom drugom. Umjesto ratnih propagandi i huškača za nastavak rata.
Zato je pravi poziv u ovom momentu prekid vatre i u njemu traženje mirovne solucije. Ona će na kraju u biti u nekoj kombinaciji sile i pravde, nadajući se više ovom drugom elementu. Ne baš uvijek pobjedničkom u istoriji.
Miodrag Lekić
Izvor: Vijesti
