Piše: Prof. dr Boris B. Brajović
Negdje u dnevniku Andreja Tarkovskog našao sam misao koju je on zapisao da je dijete kada se rodi najsavršenije i najpametnije biće. Čudesna misao, pomislio sam kada sam je pročitao. Znamo da je odojče najnježnije i najljepše biće na svijetu ali otkud da je najpametnije i najsavršenije. Odojče nastaje i raste u dodiru majčinom, u dojenju, u maženju, u poljupcima, u milozvučnim glasovima bližnjih, drugačije ne može da živi, njemu je potreban drugi. Odojče ulazi u svijet ljudskosti preko odnosa, tako saznaje svijet jezika i simbola. Ono zna odmah svojim krhkim bićem onu tajnu koju objelodanjujemo cijelog života a da je nikad do kraja ne razotkrijemo a to je da smo bića odnosa i da je zajednica naša jedina i istinska otadžbina.
Isto tako kad odlazimo sa ovog svijeta, susrećemo se sa istom tajnom očekujući da će neko tamo nas dočekati i brižiti o nama. Da će nas susresti tamo neko, samo što tada nosimo sa sobom biblioteke svoga iskustva, svojih rana, znanja i vjerujemo da će ih pročitati i razumjeti Onaj koji će nas tamo dočekati. A On je sve naše biblioteke već izčitao.
O biblioteci je i u ovoj priči riječ, o bibliotekama koje čekamo da neko pročita i one koje postoje i one nestale. A ovdje je riječ o biblioteci Peđe Vukića. Nije svaka biblioteka ista jer ima onih u koje su utkane i naše nade, sumnje, ali i naše vjere i naši zavjeti. Ima tome već tačno mjesec dana oko 11. maja kako mi je otac Pavle Božović pokazao pun gepek starih knjiga i ispričao priču o njima. Njegov prijatelj podgorički knjižar ga je pozvao, kao i mnogo puta do tada, da pogleda nekih tristotinjak knjiga koje mu je neko donio sa smetlišta, pa ako hoće da kupi neke.
I otac Pavle je uzimajući u ruke jednu po jednu, otvarao ih i čitao posvete u njima i pronašao četrdesetak posveta, neke su bile od nepoznatih ljudi, profesora, istoričara, umjetnika posvećene istom čovjeku ali dvije su knjige bile sa posvetom od dva patrijarha, jedna koju je jedan patrijarh i sam napisao a druga je bila duhovnog sadržaja nekog ruskog oca.
Ali sve su to bile posvete vlasniku biblioteke sa smetlišta Peđi Vukiću. Kasnije je otac Pavle pronašao kod drugih ljudi još isto toliko knjiga i oni su ih poklonili kada su čuli čija je to biblioteka. Neki drugi nijesu htjeli da ih prodaju. Mitropolit Amfilohije je odmah nakon upokojenja našeg Peđe zamolio one kojima je povjerena njegova imovina da ustupe ili prodaju za njegov legat u Cetinjskom manastiru ovu biblioteku. Obećali su da će to učiniti ali nijesu ispunili obećanje. Neko je biblioteku Peđe Vukića koja se imala skoro šest hiljada dao da se zapali ili preda u stari papir skoro istog dana i mjeseca kao i 1933. godine u Berlinu na Opernplacu, odmah pored Unter den Lindena. Ali to je druga priča i znam da će svaki Srbin na ovom svijetu poslati po jednu knjigu sa posvetom Peđi da napravimo veliku biblioteku u njegovom legatu. Bog će se postarati za to. Ovdje je riječ samo o posvetama patrijaraha našem Peđi. I oni su znamen Peđinog života. Posvetio je na Cetinju cijeli svoj život tim posvetama, život posveta srpskim patrijarsima na Cetinju. I danas kada ga nema on brani i svakog srpskog patrijarha o kojima je čitao i kojima se divio ali i sadašnjeg patrijarha Porfirija, kojeg ne znam da li je upoznao za života. Nije ni važno ali znam da bi svim svojim bićem razumio i branio ličnost patrijarha jer je za njega smisao života nije bio u korisnosti već u istini, a život u Crkvi je bilo pitanje časti.
I kada bi, kakvim čudom, a čuda su dio ovoga života, čuo kako napadaju patrijarha zbog njegove besjede pred popis u Hramu u Podgorici, kad bi Ga optuživali za političku pristrasnost, za neodgovarajuću reakciju na pismo šest episkopa on bi branio patrijarha sa Cetinja.
Bio bi ponosan na ličnu hrabrost patrijarha prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju. Ne bi razumio u potpunosti sve ono što se u duhovnom životu naše Crkve dogodilo od njegove smrti. Crkveni jutjuberi sa svojim popadijama, iščašeni duhovni čudaci sa svojim paracrkvenim stavovima, monasi koji su više na jutjubu nego u svojim manastirima, besmislene besjede, propovjedi i poslanice nazovi duhovnika na čijim predavanjima dođe više ljudi nego u nedeljnim službama u Beogradu, presvlačenja svako malo svetitelja i pravljenje novih Ostroga sve bi to rastužilo Peđu i osamilo u njegovoj biblioteci koje više nema.
I sve bi razumio samo jedno ne bi, nebrigu prema vladikama i monasima u Sjevernoj Makedoniji. Divio se žrtvi mitropolita Jovana Vraniškovskog koji i danas služi teško bolestan bez ikakve brige i pomoći i on i sveštenici i vladike koje su ostale vjerni Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Primjetio bi, još kako da nigdje na crkvenim proslavama u Srbiji nema naše sabraće iz S. Makedonije jer ih niko ne zove ni pomoć ne šalje a i onda kad dođu do Beograda ne nađe se vremena da ih primi onaj koji treba. Razumio bi Peđa sve to ali ne i zašto nema briga i briženja za njihove žrtve i njihove ličnosti.
Prof. dr Boris Brajović: Mojoj duši se žuri. Rukovodnik za političare
Oni i ne postoje i neće postojati dok imamo duhovnih blokadera svoje braće. Ima jedna priča koju bih Peđi na sve ovo ispričao a on bi se nasmijao i prihvatio je. Kada su presvlačili episkopa veličkog Gavrila Svetogorca koji je uvršten u svetitelje Makedonske pravoslavne crkve desilo se nešto čudno, a i čudnovate stvari su dio ovoga života. Jeromonah Gavril Svetogorac je hirotonisan za episkopa Veličkog malo prije svoje smrti u avgustu 1989 godine a umro je 12 januara 1990 godine. Proveo je život časnog i prostog monaha i na Svetoj Gori i po manastirima u Makedoniji, episkopstvo i nije želio ali je drugima trebalo da njegova monaška riza preobuče se u arhijerejske odežde.
I kada su skoro otvorili njegov grob u koji je položen u arhijerejskim odeždama vidjeli su da arhijerejske odežde više nema, sva se pretvorile u prah i rasula a samo se vidjela tamna monaška riza i ispod nje čovjek.
Izvor: IN4S
