Piše: Endrju Koribko
Privođenje Kalina Đorđeskua u sredu, 26. februara, izazvalo je pravi šok u javnosti. On je bio privremeno zadržan i optužen po šest tačaka, dok se spremao da podnese prijavu za kandidaturu na novim izborima koji će se održati u maju mesecu. Paralelno sa njegovim privođenjem odvijala se policijska racija protiv nekih od njegovih najbližih pristalica.
Prvi krug izbora održan prošlog decembra poništen je na osnovu toga što je neimenovani „državni akter“ promovisao Đorđeskuovu kandidaturu na TikToku. Ipak, kasnije je otkriveno da je kampanja bila samo neuspeo marketinški trik druge (pritom vladajuće, prim. prev.) stranke. Izbor Kalina Đorđeskua mogao je da dovede u pitanje planove američke „duboke države“ za eskalaciju protiv Rusije.
Usled ovakog razvoja događaja, potpredsednik SAD Džej Di Vens, oštro je osudio rumunsku vlast kao antidemokratsku. Na dešavanja od srede se nadovezao i Ilon Mask retvitovanjem videa u kome Majk Benz objašnjava zašto Rumunija interesuje „duboku državu“.
Benz je naveo kako je Rumunija prihvatila da se na njenoj teritoriji gradi najveća vazdušna NATO baza u Evropi i da je odigrala ključnu ulogu u tajnom prenosu pakistanske vojne opreme u Ukrajinu. Osim toga, važnu stavku predstavlja i tzv. „Moldavski auto-put“ jer se njegovom izgradnjom kompletira poslednji deo koridora koji se proteže od mediteranskih pristaništa u Grčkoj do zapada Ukrajine.
Ideološki rat
Međutim, ono što se dešava u toj zemlji nije samo pitanje geopolitike. Ideologija je, bez sumnje, podjednako značajna. Rumunija je, naprosto, već decenijama pod kontrolom liberalno-globalističkih snaga, koje koriste njenu političku disfunkcionalnost i endemsku korupciju kako bi kontinuirano postavljale svoje omiljene kandidate na vlast.
Pojava Đorđeskua predstavlja jednu obećavajuću priliku za populističko-nacionalističku revoluciju, koja bi konačno mogla da reši gorepomenute sistemske izazove i na taj način obnovi suverenitet Rumunije. Njegovo referisanje na istoriju, religiju i nacionalne interese se „dobro prima“ kod mnogih Rumuna.
Đorđesku se stoga može opisati kao „rumunski Tramp“. Ali obojica zapravo samo koriste populističko-nacionalistički duh vremena koji se širi Zapadom već godinama i koji predstavlja reakciju na socijalno-političke i ekonomske ekscese liberalno-globalističkih elita.
On je samostalan čovek, kao i Tramp, i obojica, na neki način, predstavljaju trend. Kao i svi revolucionari (ili kontrarevolucionari, s obzirom da se radi o vraćanju moći koja je oduzeta narodu) oni se suočavaju sa velikim otporom. Trampu je trebalo više od osam godina da neutrališe subverzivne planove „duboke države“. Stoga ne iznenađuje što se Đorđesku, koji tek počinje političku karijeru, susreće sa različitim teškoćama.
Tramp je bio pionir u toj borbi, dok Đorđesku korača njegovim stopama, pa je moguće da mu američki predsednik pruži ruku pomoći kako bi značajno ubrzao vreme potrebno da neutrališe planove rumunske „duboke države“. I tu dolazimo do značaja trenutne borbe između SAD i EU.
Vensov govor u Minhenu potvrdio je Putinovu prognozu iz 2022. godine o političkim promenama u Evropi i jasno pokazao da SAD stoje na strani svih populističko-nacionalističkih pokreta na kontinentu.
Rumunski epicentar
Poslednji pokušaj rumunske „duboke države“ da sruši Đorđeskua u suštini predstavlja bacanje rukavice u lice administraciji Trampa od strane njenih liberalno-globalističkih protivnika u Briselu, koji u potpunosti podržavaju zvanični Bukurešt. Oni žele da testiraju da li će SAD bilo šta preduzeti kao odgovor na ovaj prevrat EU u Rumuniji.
Dešavanja u ovoj balkanskoj zemlji predstavljaju otvaranje još jednog fronta u Novom hladnom ratu, iako ovog puta ideološkog, između liberalnih globalista i populističkih nacionalista. Zanimljivo je da su u tome frontu saveznici u NATO okrenuti jedni protiv drugih; SAD i EU zauzimaju suprotne strane.
Na Trampovoj administraciji je zadatak da učini sve kako bi osigurala da Đorđeskuu bude dozvoljena kandidatura na novim izborima u maju i da ti izbori budu zaista slobodni i fer, a ne kao obično, sa brojnim manama.
U tom smislu, ciljane sankcije protiv određenih figura u Rumuniji, verodostojna pretnja povlačenja trupa iz te zemlje, suspenzija ugovora o naoružanju i pružanje pune političke podrške populističko-nacionalističkim krugovima, mogle bi da pritisnu vlasti u Bukureštu da preispitaju da li je mudro slepo slušati Brisel.
U isto vreme, sveobuhvatna kampanja pritisaka mogla bi da ima i kontraefekat ako EU pod vođstvom Nemačke iskoristi to kao izgovor za još čvršću kontrolu nad Rumunijom. Ipak, to bi se Evropi opet moglo „obiti o glavu“.
Verovatno budući kancelar Nemačke, Fridrih Merc, je obećao da će „postići nezavisnost“ od Sjedinjenih Država, ali vojni, ekonomski i energetski faktori pokazuju da je to mnogo lakše reći nego učiniti.
Ako bude isprovociran i ako se EU pod vođstvom Nemačke odupre potencijalnoj kampanji pritisaka SAD na Rumuniju, Tramp bi mogao da iskoristi svaki od navedenih faktora kao oružje protiv EU. Tako bi imao dobru šansu da „ubije dve muve jednim udarcem“.
Ukratko, sve što se dešava u Rumuniji stavlja ovu zemlju u epicentar unutarzapadne ideološke dimenzije Novog hladnog rata, koji će odrediti budućnost Evrope. Odnosno, ili će liberalni globalisti učvrstiti svoju vlast u potpunom protivljenju Trampu, verovatno po značajnoj ceni za njihove države, ili će biti demokratski oboreni od strane populističkih nacionalista koji dele istu viziju sveta kao Tramp i njegov tim. Ova borba je istorijska, a njene posledice će odjekivati decenijama.
Izvor: Novi Standard
