Piše: Teodosije Marzuhos, sveštenik, teolog, izdavač, pisac.
Preveo sa grčkog: Nikola Gačević, sveštenik
Jednoga dana, godine 1698, švedska kraljica Hristina, koja je tada već živjela u Rimu, zastade pred jednim očaravajućim kipom Berninija, jednog od najvećih predstavnika italijanskog baroka, znamenitog vajara i arhitekte koji je nosio naslov:
„Istina, koja se vremenom otkriva.“
Stajala je i sa divljenjem posmatrala to prekrasno i umno djelo velikog umjetnika, kada joj neko reče:
— Vidim, Vaše Visočanstvo, da ste poštovalac istine. Nisu svi vladari takvi…
Istina je to što govorite, odgovori bivša kraljica, ali je isto tako činjenica da nisu sve istine od mermera!
Sveti Jevanđelist Jovan u odlomku svoga Jevanđelja (Jovan, 17, 1-13), govori nam o istini koja nije… od mermera! Uči nas istini koja je vječni život. Otkriva nam Istinu koja je Ličnost. I sam nam, kao vjerni svjedok, predaje „riječi života“ koje je i on primio i doživio.
Svi mi težimo tome da imamo istinu, da se na nju oslanjamo i da živimo u istini i od istine. Niko svjesno ne ljubi laž. Jedino se đavo poistovjetio sa lažju i postao otac laži. Ljudi se mogu samoobmanjivati i živjeti u laži, ili se služiti lažju onda kada misle da im to donosi korist; ipak, svako srce traži istinu i raduje se kada je pronađe i kada njome živi. Čak i onda kada toga nismo svjesni, laž u duši rađa tegobu i osjećanje nesigurnosti.
Sa ovakvim teorijskim stavovima niko se ne spori niti protivrječi. Čak je i Pilat u sebi nosio muku traganja za istinom; i kada je o njoj čuo od Hrista, upitao Ga je: „Šta je istina?“
Hristos mu ne odgovara, jer zna da takvo pitanje nije stvar rasprave, nego života. Nije dovoljno da se čovjek samo mišlju bavi time, nego da donese odluku. Potrebno je, prije svega, da odgovoriš na mučno pitanje velikog filosofa Ludviga Vitgenštajna: „Zašto da govorim istinu, kada mi je korisnije da kažem laž?“
Ako svoju „korist“ ne poistovjetimo sa istinom, i ako ne budemo spremni da platimo sve što takva korist košta, jer tvrdimo da nam je ona istinska korist, onda razgovor o istini postaje tek… filosofsko praznoslovlje besposlenih mudraca i domišljatih brbljivaca. Tada istina postaje lijep mramorni izložak, namijenjen da zadovolji radoznalost svakog prolaznog turiste, koji će joj se nakratko zadiviti, a potom nastaviti svoj znatiželjni hod, i sam pitajući: „Šta je istina?“
Ove sedme nedjelje po Pashi proslavljamo Svete Oce koji su sazvali Prvi Vaseljenski Sabor, da bi odredili istinsku ličnost Hristovu, odnosno, ko je Istina. Ti Sveti Oci, svjedoci i mučenici, nisu priredili nekakvo lijepo platonovsko sabranje! Nisu bili domaćini uglađenih popodnevnih razgovora radi unapređivanja… traganja i mišljenja! Oni su bili „javljanja Istine“. Šta to znači? Jednome je nedostajala jedna, ili čak obje ruke, jer su mu ih odsjekli… Drugi nije imao oči, jer su ga oslijepili… Treći nije mogao govoriti, jer su mu iščupali jezik… Nekoga su drugi nosili, jer su mu noge bile odsječene… Drugi su bili „bez nosa i bez ušiju“. Gotovo svi su na svome tijelu nosili dokaz i pečat svoje ljubavi prema Istini. Svi su posvjedočili da Istina nije riječ, nego Ličnost. Istina nije tek iskrenost u međusobnom sporazumijevanju, nego Neko, Koga čovjek slijedi, pa čak i kroz bol mučeništva, te tako čini da ljudski život postane istinit. Hristos je Istina i Život.
Sve što je lažno umrijeće. Sve što nema života ugasiće se. Svaka samoobmana će se okončati i iščeznuti. A otrežnjenje će biti bolno i poražavajuće. Bez ruku, bez očiju, bez nogu, nosa i ušiju, čovjek ipak može živjeti, ako zna da je sve to žrtvovao iz ljubavi prema Istini i radi samoga života. Ali samo tjelesna cjelovitost, bez odluke da čovjek ostvari ono o čemu govori spisateljica Flaneri O’Konor, nije dovoljna: „Da li ikada pogledaš u sebe? Da li ikada pogledaš u sebe, da vidiš šta nisi?“ (knjiga „Rijetko je sresti dobroga čovjeka“), takav čovjek ne živi, nego… umišlja da živi. Tada se „istina“ survava u subjektivizam ličnoga mišljenja. Zajednički život ljudi pretvara se u zbir „paralelnih samoća“, od kojih svaka ima svoju sopstvenu „istinu“. A potom dolazi stvarnost, koja se rađa kao strahoviti plod takvog bolesnog subjektivizma „istine“, da nas, ako uspije, probudi iz takvog demonskog dremeža.
Teodosios Martzuhos: Dan kada je Bog pokazao i poučio Ljubav
Unutar Crkve (kao Tijelo Hristovo) put poznanja i poistovjećenja sa Istinom započinje svješću o tome „šta nisam“. Kada čovjek izgubi veliko mišljenje koje ima o sebi, tek tada počinje istinski da traži Hrista, ne više iz puke umne radoznalosti, nego suštinskim i životnim traganjem. Tada se Istina otkriva kao Ličnost koju treba zavoljeti i kojoj treba saobraziti svoj život kroz ispunjavanje Njegovih zapovijesti. Tada čovjek shvata da Istinu ne treba tražiti zato što se ona izgubila, nego zato što je on sam izgubljen. Tada počinje da se prilagođava Istini, a ne da želi da Istinu pretvori u korisno sredstvo za upravljanje.
Tada čovjek prihvata za učitelja Istine „onoga kome su, radi Istine, iščupali jezik“. On više ne može govoriti glasom i riječima, ali vapije snažnije i potresnije od mnogih predavanja o istini. Takve Crkva ima za svoje putovođe i učitelje Istine, one koji su tu ljubav platili krvlju, a ne praznim riječima.
O Sunce (Hristos) nezalazno, neugasivo, neshvativo,
Ti, Koji si prosvijetlio mučenike,
obasjaj svjetlošću i dušu moju,
Tebe usrdno molim.
Krvlju Svetih Tvojih blagoslovi nas
da bar po namjeri budemo zajedničari onih
koji izabraše da budu zaklani i umru,
pošto poznaše Tebe- jedinu Istinu.
Utvrdi u ljubavi Svojoj zajednicu našu,
„milo Tvoje stado“,
da bismo slavoslovili spomen Svetih Tvojih,
mi koji kroz njihovu krv
poznasmo Tebe- Istinu.
*tekst na temu jevanđelskog odeljka koji se čita na Liturgiji u nedelju Svetih Otaca Prvog Vaseljenskog Sabora, 24.05.2026)
