Piše: Teodosios Martzuhos, sveštenik, teolog, prevodilac, naučni saradnik i izdavač
Preveo: Nikola J. Gačević, sveštenik
Hristos je velika, bezgranična utjeha, koja, naravno, nije tek psihološka utjeha, niti puka filosofija; On je mnogo više od toga — On je jedini i neponovljivi razlog postojanja. On je način postojanja, koji se rađa i iznova ostvaruje u životu onih koji Ga vole i koji Ga podražavaju.
Piše apostol Apostol Pavle u Poslanica Galatima: „…više ne živim ja, nego Hristos živi u meni; a život koji sada živim u tijelu, živim vjerom u Sina Božijeg, Koji me je zavolio i predao Sebe za mene…“,
opisujući time svoj istinski identitet. Danas živimo u jednom vremenu i svijetu koji traga za… svojim identitetom, jer se, s jedne strane, nalazi u haotičnoj zbrci, a s druge vjeruje da je to… njegovo pravo. Neuređeni metež nesvjesnog zamagljuje samu suštinu problema usled „nedostatka svjetlosti“, te čovjek najčešće tone u depresivno, egoistično samoodbacivanje.
Piše jedna mlada djevojka:
„Jedna od najvećih teškoća u mom adolescentnom dobu bila je to što sam se neprestano upoređivala sa drugima i nastojala da dostignem po mjerilama svijeta primjere za ljepotu, znanje i sposobnosti. Mislila sam da me određuje moj izgled, način na koji su me drugi doživljavali, broj prijatelja koje sam imala i moji uspjesi.“
Lako je upasti u začarani krug poređenja i nesigurnosti. No, kako sam odrastala i uzrastala u vjeri, postala sam svjesna da mjerila ovoga svijeta nemaju suštinski, a još manje… vječni smisao. Odrastajući u okruženju čije je središte bio Hristos, roditelji i srodnici su me neprestano podsjećali da, kao dijete Božije, nemam potrebe da budem nešto drugo. Divna si takva kakva jesi, govorili su mi.
Sada ulazim u jednu novu fazu svoga života i započinjem studije. I dalje ponekad upadam u zamku da se upoređujem sa drugima i da brinem o tome kako me ljudi oko mene vide, ali sebe podsjećam da istinsku vrijednost ima jedino mišljenje Boga o meni. Ono što je najvažnije jeste da uzrastam u odnosu na Isusa Hrista i da Njegovu ljubav dijelim sa onima koji su oko mene.“
Kostas Dardanos: Kada se Vještačka Inteligencija pravi bogom i hrani svijet sa “slop”
Hristos je postao čovjek da bi nam pokazao — otkrio — „šta je imao na umu“ kada je stvarao čovjeka, i da bismo imali jasno mjerilo kome treba da se vratimo mi, koji se često samoobmanjujemo u… ličnim putanjama. Svi Sveti, a naročito Sveti Atanasije Veliki, uče nas da je Bog Isus postao čovjek da bismo mi bili oboženi (ἵνα ἡμεῖς θεοποιηθῶμεν); odnosno, postao je kao mi, da bismo mi postali kao On. To upravo otkriva ljubav Hristovu, jer voljeti znači pomoći drugome da dosegne punoću svojih mogućnosti. Hristos nas je „obdario“ kvalitetima koji, iako realno postoje u nama, nisu nametnuti. Oni nisu… jednosmjerni, obavezujuć put. Ljubav bez slobode jeste spiritualističko ropstvo. Hristos ne želi da nam nametne srećan život koji je On unaprijed osmislio za nas. Njegova ljubav i otkrivenje naših darova imaju za cilj našu slobodnu odluku da Njegov dar razvijemo u sopstvenom životu — ljepotu toga života vidimo ovaploćenu u Njegovom Licu, ako Ga volimo i ako Ga sledimo.
Hristos je postao nemoćno dijete iz brige da Njegov predlog života ne postane nametnuta staza i da tako ne izgubi svaku vrijednost. Obavezno „dobro“ i prisilna uređenost pripisuju se Njegovom neprijatelju — i našem neprijatelju (lukavom). Zalog života koji je On donioo jeste slobodan izbor… skup i dragocjen, ali slobodan. Nije došao da nas… zamijeni! Ne želi da bacimo svoje srebro kako bismo napravili mjesto za Njegovo zlato. Kako pojašnjava Sveti Atanasije Veliki, „Hristos postaje čovjek ne pretvaranjem božanstva u tijelo, nego primanjem čovještva od strane Boga. On ne ukida postojeće, već im daruje mogućnost trajnosti.“ „Tijelo i krv ne nasleđuju Nebo.“ Čovjek, međutim, može da dosegne Nebo zato što se Hristos ovaplotio i pokazao nam put upodobljenja: umro je i vaznio se na Nebo. Niko bez ljubavi nema pristup Nebu. Tamo možemo stići ne zato što smo sami po sebi dostojni ljubavi, nego zato što smo se potrudili da Hristos, Koji je Ljubav, bude — makar i djelimično — u nama (u našem srcu) kroz Njegovo podražavanje.
„Bog, Kome ništa nije potrebno, iz ljubavi Svoje stvara svijet, iako unaprijed predviđa — ili bolje reći, već vidi — bučni oblak muva oko Krsta, izranavljena leđa na stubu, klinove koji probadaju unutrašnje živce, ponovljeno gušenje dok tijelo pada naprijed, neprestano mučenje leđa i ruku, iznova i iznova, dok se tijelo podiže da bi uzeo vazduh. Neka se usudim na jednu biološku sliku: Bog je ‘domaćin’ koji namjerno stvara svoje parazite. Dopušta nam da Ga ‘iskoristimo’. U tome se sastoji ljubav. To je nacrt Boga koji jeste Ljubav — Tvorca svih oblika ljubavi.“ (C.S. Lewis, The Four Loves)
Grčka ponovo otvara palatu u kojoj je krunisan Aleksandar Veliki
Najveći izraz Njegove Ljubavi jeste to što je postao čovjek i što je sa Svojim stvorenjima podijelio… ono što On jeste — Ljubav. Nije htio da čovjeku nametne dužnost da prevaziđe zemaljsku ljubav, onda kada se čovjek još uvijek sa mukom trudi da do nje uopšte i stigne.
Postao je čovjek, poučio nas i pokazao Ljubav — onu Ljubav koja čovjeka čini srodnim Bogu i omogućava mu da uđe u Nebo koje je izgubio.
Sagnimo se, dakle, da „vidimo“ u jaslama sve ono što je došlo — ili, bolje reći, što je kao darove donio nama — Onaj Koji nas ljubi ne zato što smo dobri, nego zato što je On zaista dobar.
Srećan Božić. Srećni praznici sa vašim najmilijima. Srećna Nova godina!
