Preveo: Nikola J. Gačević
Prvi dan godine… ponovno pokretanje mjerenja vremena… dan… sedmica… mjesec… godina! Krug briga i zanimanja, težnji, uspjeha i neuspjeha. Zauzetost – rad. Težnja ka poboljšanju materijalnih prilika. Uspjeh u društvenom napredovanju. A neuspjeh — neočekivan, naravno (ko to želi?) — koji odgurujemo od sebe i želimo da ga nema… ni u mislima, ni pred našim očima.
Razmjenjuju se čestitke i želje za srećan ishod svega navedenog. Za dug i prijatan život. Za ispunjenje svake želje… U naše vrijeme čovjek se poistovjećuje sa svojim željama — sa željama koje „ne mogu da čekaju“, kako kaže reklama. Sve to čovjek izgovara, sve to želi, a u dubini duše u to i ne vjeruje… Sam sebe obmanjuje, opčinjen… poželjnim mogućnostima. Svojevoljno ulazi u bezizlazne situacije: s jedne strane u „neprekidnu potragu za uspjehom“, a s druge u stremljenje ka „sreći po svaku cijenu“. Ponekad uspije da prođe između njih, ali najčešće ga te bezizlazne situacije samelju.
Na kraju, on svoj život vezuje za „trošne kuke vremena i slave“, kako je pisao i onaj genijalni i tragični švedski pisac Stig Dagerman. Zdravorazumsko prihvatanje predstavlja vrijeme kao velikog, sve-proždirućeg, neodredivog, neprijatelja sreće. Kao moć koja svako sjutra pretvara u juče i žigoše samo jezgro svake ljudske ambicije sa onim što je rečeno u starozavjetnoj knjizi Propovjednikovoj u prvoj glavi stih 2:
„Taština nad taštinama, sve je taština.“
Grčka ponovo otvara palatu u kojoj je krunisan Aleksandar Veliki
„Vrijeme je voda i ne da se oblikovati — ono oblikuje“, kako piše Andrej Tarkovski u svojoj knjižici “Hristos u snijegu”; ali njegovo dletanje (oblikovanje) ne stvara samo grobove za nadu, već predstavlja i neophodan preduslov svakog istinskog uspjeha. Sjeme mora da sazri. Ljubav da procvjeta. To su darovi vremena. I, naravno, uprkos svim teškoćama i iskušenjima, „šampion je onaj koji ustaje… onda kada više ne može“! Unutar onoga što, navodno, nas uništava (u vremenu), raste naše blago.
Životne, odnosno uzrasne faze, jesu put zrelosti sa svojim posledicama — bilo ka mudrosti, bilo ka bezumlju (…jer smo slobodno izabrali…!). Ironija staroga pjesnika Ovidije u njegovom djelu Metamorfoze glasi: „Uzeo sam šaku zemlje i, držeći je visoko, kao bezumnik zamolih Boga da mi podari onoliko godina koliko ima zrnaca zemlje! Ali zaboravih da Ga zamolim da to budu… godine mladosti!“ Mnoge od nas, i to više puta, upravo ovakve riječi najtačnije opisuju.
Hristos, u Jevanđelju po Marku, tumačeći — nakon priče o sijaču — tajnu Carstva Božijega, ponovo se vraća temi sjemena: zrna koje je manje od svih, a koje raste i postaje veće od svih, „tako da pod sjenkom njegovom mogu ptice nebeske da se nastane“ (Mk 4,30–32). Tim poređenjem On suprotstavlja neophodni zahtjev vremena kao uslov zrelosti — zrelosti mudrosti koja je korisna ne samo za onoga koji je stiče, nego i za druge. Tako hrišćani gledaju vrijeme i njegovu svrhu: kao uslov i prostor sazrijevanja.
Piše u jednoj zadivljujućoj pjesmi Julian of Norwich (†1343), u pjesmi Christmas Crackers:
„Kada sam kao dijete smejala se i plakala,
vrijeme se vuklo (sporo prolazilo).Kada sam kao mlada sanjala i govorila,
vrijeme je koračalo.Kada sam postala zrela,
vrijeme je trčalo.A kasnije, kako sam starila,
vrijeme je letjelo.Uskoro ću, putujući, spoznati
da je vrijeme prošlo.Hoće li Hristos do tada
spasti moju dušu?Daj Bože.“
Pomolimo se za spasenje svoje duše — ne u smislu posmrtnih stanja, već kao zemaljsku duševnu cjelovitost: cjelovitost i zdravlje bića. I upravo grčka riječ σώος ( – spašen – znači cjelovit, potpun, Spasenje!
S ljubavlju i molitvom želim svima godinu mirnu, spokojnu, kako u društvenom, tako i u porodičnom životu.
Teodosios Marzuhos, sveštenik, teolog, pisac, prevodilac, izdavač, naučni saradnik.
Kostas Dardanos: Kada se Vještačka Inteligencija pravi bogom i hrani svijet sa “slop”
