Piše: Milorad Durutović
Shvatio sam da Srbi u Gračanici žive u dvostrukom političkom kavezu; da njihovu nepovjerljivost i strah treba razumjeti kao brigu i strepnju; da strepnju vrlo lako premetnu u hrabrost; da tu hrabrost treba razumjeti kao ohrabrenje da im dolazimo češće. Shavatio sam da Gračanica svojom čudotvornom snagom i ljepotom pomjera rešetke svakog kaveza, tako da može vrlo lako doći svaki hodočasnik kojeg srce vodi u njena njedra.
Skadar je ostao za nama. To je označalio izlazak iz istorijske teme za mene i pjesnika Ranka Mićanovića. Osjećaj tuge, predačke tuge, zamijenili smo brojanjem i jedva mogućim razumijevanjem svrhe bezbrojnih hotela, koji su skoro jedine markantne građevine koje smo mogli osmotriti sve do Lješa, pa i dalje sve do uključenja na auto-put Tirana–Priština. Veoma vijugav i nepredvidiv auto-put kroz planskinske klance, povremeno je donosio iste slike, poneki hotel koji iskoči kao skoro jedini znak ljudskog prisustva. Tek nas dolazak na Prizrensku visoravan doveo u neko egzaltirano stanje duha. Da li je to utisak geografskog kontrasta; jedne sive panorame kroz koju smo prošli kretanjem od Skadra do Prizrena, odnosno, jedne rajske epizode koju je donijela Prizrenska visoravan…
Dok je Mićanović bio obuzet bojama, pjesnički zadivljen kombinatorikom plave, zlatne i zelene boje, mene je opčinila igra reljefa. Rekoh saputniku: „Ovakve reljefne forme i odnose boja mogao je osmisliti jedino Gospod Bog! Ovo je Nebeska Srbija!“. Zaista, ko god pomišlja da je ideja Nebeske Srbije mitski ili metafizički konstrukt, pjesnička imaginacija, taj bi morao bar jednom u životu doći na Prizrensku visoravan. Prizori rajske ljepote protežu se sve do ulaska u Prištinu.
Na samom ulazu u grad, odvojili smo u pravcu Gračanice, što je bilo i naše konačno odredište. Naši domaćini, ugledni književnici, pravi i posvećeni čuvari Gračanice, bili su Žarko Milenković i Živojin Rakočević, koji nas sa bratskom pažnjom prihvatiše. Njihova imena, „Žar“ i „Živ“, razaznah kao božansku predispoziciju njihovog kosovsko-metohijskog truda i života. Njihova visoka erudicija i kultura, kao i druge profesionalne sposobnosti, mogle bi ih preporučiti da žive i rade bilo gdje na ovoj planete. No, rekoh, oni su tamo, na lazarevskom zadatku. I to je očigledno.
Nakon kraćeg odmora, uputili smo se u zadužbinu srpskog kralja Milutina, njegove žene Simonide i sina Stefana, kako bismo što prije ušli u čudotvorna njedra Gračanice; naime, prije početka Vidovdanskog pesničkog bdenija, na koje smo Mićanović i ja pozvani kao učesnici tog bratskog sabranja iz Crne Gore.
Milorad Durutović: Kafkina smrt i ljubav – sto godina kasnije
Taman smo stigli na službu. Ušavši u crkvu jedan dječak me pozdravio osmjehom, obradovan toliko kao da vidi nekog bliskok rođaka ili druga kojeg dugo nije vidio. Pomislio sam da me sa nekim pomiješao. Docnije sam opet imao iznenadni susret sa njim. Nije bilo zabune; već jednom smo se sreli, prije nekoliko mjesci, tokom mog gostovanja Pravoslavnoj gimnaziji „Sveti Sava“, u Podgorici. Dječak se zove Vuk. Za razliku od mene, ovaj veseli dječak redovnije obilazi naše svetinje. Koliko se on obradovao kad me ugledao, toliko sam se ja postidio kada je na moje pitanje otkud on Gračanici, uzvratio pojašnjem koje bi moglo da se svede na rečenicu: „Vidovdan je, zar je smislenije da budem bilo gdje drugo…“.
*
Vidovdansko pesničko bdenije otvoreno je nastupom Niškog simfonijskog orkestra. Pored himne „Bože pravde“, izvođene se kompozicije poznatih evropskih autora. Neki posjetioci tiho su negodovali, smatrajući da bi bilo primjerenije da slušamo nešto iz nacionalnog repertoara, negoli ove, kako neko cinično reče, „bečke uvertire“. Moj utisak bio je drugačiji. Meni se činilo da se melodija najbolje evropske klasične muzike sasvim uklapa u arhitekturu Gračanice, u njenu ljepotu, u njen kulturno-istorijski i duhovni oreol.
Koncert i nastup pjesnika, što su stigli iz raznih krajeva Srbije i Crne Gore, prekidala je kiša. U prvom prijetećem pljusku, pomislio sam da će se razići publika, te da će poziv voditelja da pričekamo biti samo uzaludan apel. Nije tako bilo. To je bila samo moja predrasuda. Ko god je tamo došao, za srcem je pošao. I to je bilo očigledno. Publika se izdijelila na manje grupe. Neko se sklonio ispod krošnji drveća, neko se pribijao uz zidine crkve, a kada je orkestar opet nastupio, uprkos kiši, bilo je i onih koji su sjedjeli ili plesali ispred obradovane Gračanice. Veče je zatvorilo izvođenje kompozicije „Marš na Drinu“. To je tek posebno obradovalo jednu grupu djevojaka, čiju sam pjesmu i radost krajičkom oka dodirivao.
*
Vidovdanska liturgija još je držala radost od sinošnjeg programa. Mićanović i ja jednako smo bili zadivljeni kako je Kajaoko Jamasaki, ovogodišinja dobitnica nagrade „Kondir Kosovke djevojke“, poluglasno ali znalački pratila crkveni hor.
Ostatak vremena, nekolika sata prije povratka u Crnu Goru, posvetio sam razgovorima sa Srbima koji žive u Gračanici. Htio sam da doznam kako se život odvija u ostalim danima, mimo prazničnih susreta. Slutio sam da praznična radost ne odaje sliku svakodnevnog života. Naša braća veoma su štura na riječima, posebno kad sam započinjao razgovor koji bi mogao imati političke konotacije. To, međutim, nije strah, kako se u prvih mah može pomisliti, već sama strepnja. Teško sam mogao ukloniti njihovu nepovjerljivost, opreznost koju odaju svi, od omladine do vremešnih ljudi. Započinjao sam razgovore u kafićima i marketima. Razgovri nijesu pomogli, ali slika svakodnevnog života bolje se može sagledati u prostorima izvan riječi.
Shvatio sam da Srbi u Gračanici žive u dvostrukom političkom kavezu; da njihovu nepovjerljivost i strah treba razumjeti kao brigu i strepnju; da strepnju vrlo lako premetnu u hrabrost; da tu hrabrost treba razumjeti kao podsticaj i ohrabrenje da im dolazimo češće. Shavatio sam da Gračanica svojom čudotvornom snagom i ljepotom pomjera rešetke svakog kaveza, tako da može vrlo lako doći svaki hodočasnik kojeg srce vodi u njena njedra.
*
Mićanović i ja smo bez dvoumljena odlučili da se vratimo preko Albanije u Crnu Goru; istim putem, samo da bismo još jednom iskusili rajske pejzaže Prizrenskog okruga, koje, pomislih u sebi, da je Njegoš imao priliku da vidi, ne bi drugačije razumio nego kao otvaranje nebeskih slika iz spjeva „Luča mikrokozma“.
Kao svojevrsna odmazda za naš nespokoj tokom još jednog „ogovaranja“ građevinskih zdanja pored auto-puta, stigao je kvar na automobilu. Taman smo mislili da smo u ozbiljnom problemu, usred jednog predjela, na kome, „kao iz inata“, nema čak ni onih arhitektonski neuksnih hotela, kad su nam u pomoć pritikela dva albanska automobila. Kako smo se sporazumijevali to sam bog zna.
Pa ipak, jedan dobronamjerni Albanac nam je dao znak da bismo mogli krenuti za njim nekih pet kilometara. Nijesmo imali izbora, problem na automobilu dao je još male mogućnosti kretanja, ali i opasnost od zapaljivanja. Naš nas vodič ostavio na jednom mjestu koje ima oznake auto-servisa, premda se ispostavilo da to ipak nije servis. No, sreća nas i tu pogledala. Pojavilo se šlep-vozilo. Da li je naš dobronamjerni albanski pomagač blagovremeno nekog obavijestio o našem problemu? Moguće.
Nakon iscrpljujućeg nadmudrivanja oko cijene usluge, dobili smo minimalni popust, te nas je naš novi pomagač, nakon što je uz mnogo provjera podigao naš automobil na kamion, vozio do nekog sela udaljenog dvadesetak kilometara od auto-puta. Otkuda auto-servis, usred tog bespuća, sa veoma malim brojem kuća, to će ostati trajna misterija. Veće je iznenađnje što smo u servisu zatekli grupu momčića, u kojoj je jedan, očito glavni majstor, bio nešto stariji, od jedva dvadesetak godina, koji je pritom izvanredno govorio engleski jezik, te smo se lako sporazumjeli. Štaviše, koliko nijesmo imali sreće sa cijenom šlep-službe, sada smo, nakon što je glavni majstor shvatio da nijesmo Italijani nego Srbi iz Crne Gore, naplatio sasvim skromno popravku automobila, te je i više od toga ponudio vršeći detaljnije ispitivanje automobila. Albanac koji nas je doveo u to skriveno selo, i od kojeg smo se rastali sa dosta izraza i osmijeha negodovanja, a ni on sam nije štedio svoj šeretski smijeh, pojaviće se nešto kasnije kao novo izbavljenje, koje će nas vratiti na auto-put, nakon našeg kratkog lutanja.
***
Mićanović i ja, kao u reprizi filma, opet smo, u povratku, zagledali brojne neuklopive i, kako se nama činilo, sasvim nefunkcionalne hotele. Tako, sve do Skadra, a odatle opet u istoriju, opet o strdanjima naših djedova.
