Piše: Ted Snajder
Bio je to april 2022. godine, kada su se diplomatske delegacije Ukrajine i Rusije sastale u Istanbulu, samo nekoliko nedelja nakon što je počeo ruski napad na Ukrajinu. Iako je bilo detalja – posebno o veličini ukrajinskih oružanih snaga nakon rata i o prirodi bezbednosnih garancija za tu zemlju – koje je trebalo dodatno razraditi, obe strane su potpisale nacrt mirovnog sporazuma.
Prema ukrajinskoj delegaciji, Putin je „pokazao istinski napor da pronađe kompromis i postigne mir“. Aleksandar Čalji, član pregovaračkog tima Kijeva, je, komentarišući pregovore, kazao: „Uspeli smo da pronađemo veoma realan kompromis. Sredinom, odnosno krajem aprila smo bili veoma blizu mirnog rešenja ovog rata.“
Drugi član tima, Aleksij Arestovič, kaže da su pregovori imali šansu da uspeju i da su bili „90 odsto završeni“. U Istanbulskom kominikeu – ukrajinskom sažetku dogovorenog sporazuma – navodi se da „strane smatraju mogućim održavanje sastanaka između predsednika Ukrajine i Rusije, tokom 2022. godine, u cilju potpisivanja sporazuma i/ili donošenja političkih odluka u vezi sa preostalim nerešenim pitanjima.”
„Otvorili smo flašu šampanjca“, dodao je Arestovič.
Zapadna opstrukcija
Taj nacrt sporazuma predviđao je da Ukrajina može da teži članstvu u Evropskoj uniji, ali da se istovremeno pismeno obaveže da neće ući u NATO, što je bila ključna tačka. Osim toga, nacrt je predviđao zaštitu etničkim Rusima u Ukrajini, pružao bezbednosne garancije za tu zemlju i izvesna ograničenja za ukrajinske oružane snage. Donbas bi bio autonoman, Krim bi bio ruski. Hersonska i Zaporoška oblast, koje je Rusija sada uključila u svoj sastav, tada su još bile ukrajinske.
Ali, umesto da ohrabre i očuvaju obećavajuće istanbulske razgovore, Sjedinjene Države i Velika Britanija su ih onemogućavale. David Arahamija, koji je predvodio ukrajinski pregovarački tim, potvrdio je da je po njihovom povratku iz Istanbula „Boris Džonson došao u Kijev i rekao da nećemo ništa potpisati sa Rusima i da prosto nastavimo da se borimo“.
Ukrajinska pravda je u decembru 2022. objavila da je Džonson, devetog aprila iste godine, požurio u Kijev da kaže Zelenskom kako na Putina „treba vršiti pritisak, a ne pregovarati sa njim“ i da čak i ako Ukrajina jeste spremna da potpiše neke sporazume sa Rusijom, „Zapad nije”.
Umesto da ohrabruju Kijev da nastavi pregovore, koji bi zadovoljili njegove ciljeve i potencijalno okončali rat, Sjedinjene Države su obećale Ukrajini sve što je potrebno i koliko god joj je potrebno u borbi za „ključni princip“, koji je rat navodno učinio „većim i od Rusije i od Ukrajine“, a to je „princip da svaka zemlja ima suvereno pravo da određuje sopstvenu spoljnu politiku, da sama odredi s kim će ući u savez, da bira svoja partnerstva i put kojim želi da se kreće.”
Umesto da se posveti diplomatiji, „Zapad je pojačao vojnu pomoć Kijevu i povećao pritisak na Rusiju“, kaže bivši američki zvaničnik „koji je u to vreme radio na ukrajinskoj politici“.
Danas postoji niz ubedljivih svedočenja onih koji su igrali posredničku ulogu ili su, pak, bili prisutni na razgovorima u Istanbulu, koji pokazuju da je Zapad obeshrabrio diplomatsko rešenje rata.
Odluka je na Vašingtonu
Turska je bila domaćin pregovora. Njihov ministar spoljnih poslova Mevlut Čavušoglu rekao je da su razgovori bili na dobrom putu da okončaju sukob, ali da „su unutar NATO-a postojale zemlje koje su htele da se rat nastavi“. Zamenik predsednika turske vladajuće partije, Numan Kurtulmus, saopštava istu stvar:
„U određenim stvarima je napravljen napredak, dostigavši skoro finalnu tačku, a onda smo ojednom videli da se rat ubrzava (…) Neko je opstruisao postizanje mira. Sjedinjene Američke Države vide svoj interes u produženju rata (…) Putin i Zelenski su bili spremni da potpišu, ali neko drugi nije hteo.”
Tadašnji izraelski premijer Naftali Benet i bivši nemački kancelar Gerhard Šreder bili su posrednici u pregovorima na zahtev Kijeva. Benet kasnije navodi da su „postojale dobre šanse za postizanje prekida vatre“, ali da je Zapad to „blokirao“. Šreder iznosi sličnu ocenu: „Ništa se nije moglo dogoditi jer je sve odlučeno u Vašingtonu (…) Ukrajinci nisu pristali na mir jer im nije bilo dozvoljeno. Prvo su morali da pitaju Amerikance o svemu što je bilo predmet pregovora.“
Njujork tajms je nedavno objavio da su „američki zvaničnici bili uznemireni zbog ponuđenih uslova“ i da su „pokroviteljski“ pitali Ukrajince da li „razumeju da je ovo, zapravo, jednostrano razoružanje“. Izveštaj Tajmsa po prvi put navodi da se poljski predsednik Anždej Duda „plašio da bi Nemačka ili Francuska mogle ubediti Ukrajince da prihvate ruske uslove” i zbog toga se pridružio SAD i Britaniji u obeshrabrivanju obećavajuće diplomatije.
Nedavno je i bivša državna podsekretarka za politička pitanja Viktorija Nuland postala prvi američki zvaničnik koji je implicirao da je Zapad imao svoju ulogu u blokiranju mirovnih pregovora. U intervjuu od petog septembra, Nuland je rekla da kada su „Ukrajinci počeli da traže savet o tome kuda ova stvar [sa mirovnim pregovorima] ide (…) ljudi unutar Ukrajine i spolja počeli su da se pitaju da li je ovo uopšte ‘dobar posao’ i u tom trenutku pregovori su se raspali.
Ukrajinska katastrofa
Pre dve i po godine, u aprilu 2022, diplomatski prekid rata bio je moguć sve dok ga Zapad nije „blokirao”. U to vreme, najveći deo pustošenja, gubitka ljudskih života i gubitka zemlje za Ukrajinu nije počeo. Od tada se autonomija Donbasa pretvorila u aneksiju kojoj su pridodate još dve oblasti (Zaporoška i Hersonska, prim. NS).
Već do januara 2024. godine, sudeći po rečima Jurija Lucenka, bivšeg generalnog tužioca i bivšeg ministra unutrašnjih poslova Ukrajine, 500.000 ukrajinskih vojnika je ubijeno ili teško ranjeno. Broj od 400.000 – 500.000 je, takođe, u skladu sa unutrašnjim ukrajinskim komunikacijama i izveštajima sa bojnog polja po kojima će na mesečnom nivou biti potrebno 20.000 vojnika da se zamene mrtvi i ranjeni. Taj broj je takođe u skladu sa brojem od 450.000 – 500.000 ljudi koje Zelenski traži u novom talasu mobilizacije.
Teško je doći do pouzdanih procena o mrtvim i teško ranjenim. Ali, u poslednjih devet meseci, taj broj je možda još više narastao. Prema nekim računicama, Ukrajina gubi više vojnika dnevno nego u bilo kom ranijem periodu rata. Komandanti ukrajinskih oružanih snaga procenjuju da „50 do 70 odsto novih pešadijskih trupa biva ubijeno ili ranjeno u roku od nekoliko dana od početka njihove ‘prve rotacije’“.
Bivši poslanik Rade i zamenik komandanta jurišnog bataljona „Ajdar“, Igor Mosijčuk, nedavno je procenio broj mrtvih ili teško ranjenih na 500.000. Neki analitičari sugerišu da bi to moglo da znači oko 320.000 mrtvih i 180.000 teško ranjenih. Postoji analiza po kojoj bi broj mrtvih mogao biti i 600.000.
Osim toga, gubitak života sada prati i gubitak teritorije. Ukrajinski predsednik Vladimir Zelenski i njegov glavnokomandujući Aleksandar Sirski nadali su se da će prelazak ruske granice i invazija na Kursk ublažiti pritisak na Donbas, preusmeravanjem ruskih snaga na taj deo fronta. To se nije desilo. Umesto toga, ruske snage su iskoristile slabost izazvanu prebacivanjem najbolje obučenih i opremljenih ukrajinskih trupa iz Donbasa u Rusiju.
Mekgregor: Zapad laže o „skoroj pobedi Ukrajine“ – i CIA zna da će Kijev izgubiti
Postoje indicije da se ukrajinski front urušava. Vašington post je drugog oktobra izvestio da su „ukrajinske snage koje su se povlačile desetinama milja od linije fronta dovedene gotovo do tačke potpunog pucanja“. Grad Pokrovsk je ugrožen. Njegov pad bi doveo u pitanje sposobnost Ukrajine da snabdeva svoje trupe u Donbasu, kako železnicom, tako i drumom. Osim toga, to bi Rusima otvorilo polja zapadno od grada preko kojih bi mogli napredovati u ostatak Donbasa, unapređujući svoj cilj pripajanja ovog regiona Rusiji.
Povratak na „Istanbul“
Ali dok je pažnja javnosti bila usmerena na Pokrovsk, pao je Ugljedar, drugo ključno logističko čvorište od kojeg zavisi snabdevanje ukrajinskih snaga na istoku i odbrana teritorije na zapadu. Ukrajinske oružane snage su drugog oktobra saopštile da se povlače iz grada.
Gubitak Ugljedara promeniće rat na četiri načina. Poput Pokrovska, ugroziće sposobnost Ukrajine da snabdeva svoje trupe istočno od grada i izložiće Rusima teško branjivo zemljište zapadno od njega. Takođe, olakšaće zaštitu ruskeih linija snabdevanja koje se granatiraju iz ovog mesta. Dodatno, gubitak utvrđenog grada bi mogao „omogućiti Rusima da pojačaju napade u pravcu Pokrovska“.
Neuspeh Kurske ofanzive, rušenje fronta u Donbasu i očevidna propast „plana pobede“ Vladimira Zelenskog mogli bi konačno doneti spoznaju, i u Vašingtonu, i u Kijevu, da bi povlačenje prema pozicijama sporazuma dogovorenog u Istanbulu moglo biti strateški najispravniji potez.
Nebojša Popović: Ukrajina kao žitnica Evrope i geopolitika hrane
Rusija je često govorila da bi Istanbulski sporazum i dalje mogao biti „osnova za početak pregovora“. Putin je nedavno izneo mirovni predlog zasnovan na njemu, ali prilagođen novim teritorijalnim realnostima.
I u tome je velika tragedija Kijeva. U aprilu 2022. godine Ukrajina je bila na pragu diplomatskog okončanja rata sa Rusijom, koji bi zadovoljio njene ciljeve. Ali, Zapad ih je ohrabrio da se bore, zapravo za ostvarenje zapadnih interesa. Od tada su poginule stotine hiljada Ukrajinaca. Mnogo više je ranjeno: veliki broj njih veoma teško. Preko šest miliona ljudi je napustilo zemlju. Infrastruktura je porušena, a životna sredina devastirana. I nakon svega toga, Ukrajina se vratila na pozicije na kojima je bila u aprilu 2022. godine.
Možda dolazi vreme kada će Zelenski, američki predsednik Džo Bajden, Boris Džonson i velika „sporedna glumačka ekipa“, uključujući državnog sekretara Entonija Blinkena, morati da odgovore na pitanje: Šta se dobilo ulaskom u rat?
Izvor: Novi Standard
