Piše: Đakon Pavle Lješković
Razmišljao je i o firmi u kojoj je zapošljen. Iako se trudi i prekovremeno radi, gotovo da nema nikakvih naznaka da će od pretpostavljenih biti nagrađen napredovanjem u službi ili bar povišicom. Tok njegovih misli je prekinuo zvuk neobičnih udaraljki, koji se preklapao sa bukom koja je jednako dolazila iz noćnog kluba. Taj zvuk ga je na trenutak vratio u vrijeme kada je završavao osnovnu školu i kada je definitivno odlučio da će bubnjevi biti instrument koji će naučiti da svira. Naredne dvije decenije je bio bubnjar u više alternativnih rok sastava.
Za razliku od bubnjeva, zvuk udaraljki koji je upravo slušao mu je više djelovao kao tajanstveniji i mističniji. Neobične udaraljke je slušao i narednih dana u približno isto vrijeme, da bi petog jutra od svog dolaska na ljetovanje u Budvu, odlučio da se obuče, izađe napolje i pođe tragom neobičnog zvuka. Dok je hodao uskom ulicom, prepunom nepropisno parkiranih automobila, udaraljke je čuo sve jasnije i razgovjetnije. Silno se iznenadio kada je konačno shvatio da zvuk dolazi iz manastira!
Prošao je kroz manastirsku kapiju i ugledao nestvaran prizor monaha, kako u molitvenom zanosu udara u klepala, budeći bratiju za jutarnju službu. Primjetio je i ostale monahe kako žureći izlaze iz svojih kelija i kreću se ka crkvi. Učinilo mu se da je monah klepalima razbuđivao i samu prirodu!
Svega par metara iznad njegove glave nestašno su letjele dvije laste, dok je u obližnjoj šumi započeo poj ostalih ptica. Takođe, portu manastira su obasjali i prvi zraci sunca. Odlučio je da uđe u crkvu i tako po prvi put u životu prisustvuje nekom bogosluženju. Odstajao je cijelo jutrenje i liturgiju, shvativši da od sada u njegovom životu više ništa neće biti isto.
Par dana nakon ovog događaja je otkazao stan i vratio se u Srbiju i svoj rodni grad. U narednom periodu je počeo da čita duhovnu literaturu, odlazi na bogosluženja, ispovijeda se i pričešćuje. No, ipak je osjećao da kao da nešto fali njegovom duhovnom životu. Zato je počeo sve češće da obilazi obližnji manastir. Ubrzo su česte posjete zamijenili dugi boravci u svetinji, da bi na kraju odlučio da ostane u manastiru. Godinu dana nakon te odluke, arhijerej ga je za vrijeme večernje službe obukao u iskušeničku rasu. Nakon što su ispratili vladiku , iguman ga je pozvao na razgovor u gostoprimnicu, tokom kojeg mu je saopštio da će od sjutra imati novo poslušanje – da klepalima budi bratiju za službu! Kroz šalu mu je rekao da se nada da mu novo poslušanje i neće teško pasti, budući da je dugo svirao bubnjeve.
Neobičnost blagoslova se sastojala u tome što on ni igumanu, ni bratiji nikada nije pričao o tome šta ga je navelo da onog sparnog, budvanskog jutra po prvi put u životu prisustvuje bogosluženju. I sada, dok hodajući manastirskom portom udara u klepala, razmišlja o tome kako su čudne i ljudskom umu neshvatljive staze Božije, te kako ga je preko tog neobičnog instrumenta – duhovnog budilnika, zapravo, Gospod prizvao na put u neprolazno Carstvo…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon pri crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
Izvor: Radio Svetigora
