Piše: Lidija Glišić
Riječ humor je na latinskom označavala vlagu ili tečnost, pa bismo je teško povezali sa značenjem koje ima danas. U srednjovjekovnoj medicini ova riječ je bila oznaka za četiri tjelesne tečnosti u ljudskom organizmu (krv – sanguis, žuč – choler, sluz – phlegma, crna žuč – melancholia), i vjerovalo se da je svako narušavanje ravnoteže među ova četiri humora vodilo u bolest. Vremenom se i čovjekov temperament počeo određivati u zavisnosti od toga koji od humora preovlađuje u tijelu: sangvinik, flegmatik, kolerik ili melanholik. Današnje značenje humor duguje renesansnoj komediji i elizabetanskoj drami, pa će upravo iz engleskog jezika pojam humora u modernom značenju preuzeti i drugi jezici.
I kao što tečnost prolazi i zadire u sve šupljine, širi se i vremenom preoblikuje i najtvrđe stijene, tako i humor ulazi u sve pore društva, nagriza čak i one najautoritarnije režime koji sebe doživljavaju kao neprikosnovene, mesijanske i nepromjenljive. Zato je smijeh kao vid otpora nicao i tamo gdje ga niko ne bi očekivao: u koncentracionim logorima nacističke Njemačke, u Staljinovim gulazima bivšeg SSSR-a, antikolonijalnim revolucijama širom planete.
Savremena društva nijesu odbacila humor kao vid kritike vlasti i otpora onome sa čim se ne slažu. Humor i satira vjerni su pratioci politike. Kroz satiru, humor kao moćno sredstvo političke kritike utiče na javno mnjenje, a satirične opaske često su ubojitije od drugih kritika korupcije, autoritarnosti ili štetnih odluka vlasti.
Politički humor u medijima, utičući na javno mnjenje, prije svega omogućava kritiku moćnika i institucija, dok satirom preskače prepreke koje tradicionalna sredstva političke kritike ne mogu.
U vremenima političkih kriza, humor može poslužiti kao način da se ljudi nose sa frustracijama i osjećajem nemoći. Humor na neki način demistifikuje vlast – političari se pokazuju nesavršenima i podložnim kritici, čime se krnji njihova moć. Politički humor je moćan alat koji može da osnaži demokratiju, ali i da manipuliše javnošću ako se koristi neodgovorno. Kao što može da podstakne kritičko mišljenje, humor može i da umanji ozbiljnost političkog angažmana stvaranjem osjećaja da se ništa ne može promijeniti.
S druge strane, političari koriste humor kako bi pridobili glasače, umanjili tenzije ili izbjegli teška pitanja. Dobro tempirana i odmjerena šala može nekog lidera učiniti simpatičnijim od drugih, dok nespretna igra humorom može nanijeti veliku štetu u borbi za politički rejting.
Političari obično koriste humor ne samo da ubijede birače, već i da nametnu i istaknu pozitivne lične kvalitete, osiguraju sjećanje na svoje političke poruke ili da izgrade emocionalne veze sa biračima prepoznajući duhovite metafore koje su im bliske. Oni koji za takvo kozerstvo imaju dara, iskoristiće duhovite opaske i slikovite primjere kako bi sebi “podigli cijenu” i približili se građanima.
U ovom blagom flertu humorom političara sa biračima ključno je naći mjeru, jer postoji rizik da budu shvaćeni kao neozbiljni ili nekompetentni.
“Duhovitost je drskost koja je stekla obrazovanje”, govorio je Aristotel.
Uticaj političkog humora zavisi i od političkih stavova birača. Ljudi su skloni da lakše prihvate satiru koja se slaže sa njihovim uvjerenjima, dok humor koji kritikuje njihove omiljene političare ili je u suprotnosti sa izgrađenim političkim stavovima rezignirano odbacuju.
Teoretičari vide tri vrste humora u političkom životu: agresivan humor koji cilja druge, humor kojim se ciljaju sopstvene mane, kao i afilijativni humor bez stvarne mete, koji se u politici najrjeđe sreće. U političkoj igri, u kojoj su pravila često vrlo rastegljiva, pogotovo u vrijeme političkih kampanja, agresivnim humorom se direktno diskredituje protivnik. Druga vrsta humora koju političari takođe koriste kako bi stekli naklonost birača jeste neka vrsta samoismejavanja i ruganja sopstvenim manama, kao da bi da kažu: “I ja sam samo običan čovjek sa slabostima kao i vi”.
Razvojem interneta i društvenih mreža politički humor je postao još uticajniji. Mimovi i viralni video-klipovi mogu oblikovati javno mnjenje brže i efikasnije nego tradicionalni mediji. Internet-humor koriste najviše kritičari vlasti zbog mogućnosti da dopru do većeg broja ljudi, za razliku od političara na vlasti koji za to više koriste tradicionalne medije manje dostupne kritičarima.
Subverzivnost humora je očigledna i posebno se ogleda u strahu vlasti da bude ismijana, često većem od straha koji izaziva kritika. Smijeh je opasan jer ruši autoritet i otvara prostor za kritičko mišljenje.
Setimo se romana Umberta Eka “Ime ruže”, po kome je osamdesetih godina snimljen popularan film, koji zaplet gradi oko Aristotelove izgubljene knjige o smijehu, skrivene jer crkveni autoriteti vjeruju da bi smijeh mogao potkopati njihovu religioznu moć.
I dok je upravo Aristotel vjerovao da je komedija jednako važna kao i tragedija, jer kroz humor možemo spoznati istinu i prirodu čovjeka, Gete je govorio da ljudi ni u čemu tako jasno ne pokazuju svoj karakter kao u onome što smatraju smiješnim.
Zato je možda korisno sagledavati političare i po onome čemu se smiju ili čime mogu da nas nasmiju, pored onoga u šta žele da nas ubijede.
Izvor: RTCG
