Piše: Đakon Pavle Lješković
„Oče, ne bih radio nedjeljom ni za živu glavu! Makar nemao ni hljeba da jedem! Moja pokojna baba Stanija, Bog da joj dušu prosti, me je to naučila za cijeli život“ ! Nakon što je pomenuo svoju pokojnu baku, prekrstio se na taj način što je najprije sa skupljena tri prsta desne ruke, dodirnuo lijevo, pa tek onda desno rame. Potom je dodao i to da baba Stanija u nedjeljni dan nije čak ni ručak spremala.
„Sve bi ona još u subotu poslepodne pripremila za naredni dan: drva za potpalu, ručak za porodicu i sve ostalo „.
Dok je izgovarao poslednju rečenicu, primijetio je kako nam se približavaju dva starija čovjeka. Po njegovom izrazu lica i gestikulaciji, shvatio sam da mu nije drago što su ga vidjeli kako stoji ispred Cetinjskog manastira, te da bi još gore bilo ako bi samo pomislili da je razgovarao sa nekim u mantiji. Zbog toga se čitavih desetak metara udaljio od mene, da bi mi se opet približio tek kada su se izgubili iz njegovog vidokruga.
„Moram ti ispričati šta mi se dogodilo prije neki dan! Pored mene je prošla komšinica za koju svi u gradu znaju da se bavi vradžbinama. Zastala je pored mene, zapljunula i izgovorila neke nerazumljive riječi. Na to sam se samo glasno nasmijao i rekao joj sledeće: možeš me i tri puta zapljunuti, tri vradžbine izgovoriti! Ništa mi ne možeš jer ja nedjelju poštujem! Dobro se zna da ko god nedjeljom ništa ne radi, da mu vradžbine i gatke ne mogu nauditi „! Dok mi to govori, razmišljam o tome kako je za prve hrišćane nedjelja bila dan Gospodnji, u kojem su se okupljali na liturgiji. Jednim ukazom cara Konstantina, ona postaje u klasičnom smislu neradni dan, koji je vremenom u svijesti ljudi počeo da poprima elemente jevrejske subote. Međutim, sa crkvenog stanovišta, to je dan u kojem hrišćanin treba da pođe sa svojom porodicom u crkvu, te da to vrijeme posveti Gospodu i svojim bližnjima. Sve ovo ne važi za mog sagovornika, koji nedjelju doživljava na mističan, magijski način.
„Jesi li ti rodom iz Nikšića? Po tvom akcentu bih rekao da jesi. E, ovo ti moram ispričati! Prije nekih dvadesetak godina, odem ti ja u tvoj kraj da pomognem rođacima koji su gradili kuću. Silno sam se iznenadio kada su mi rekli da planiraju i u nedjelju da ponešto majstorišu! No, još više me je zabrinulo kada su mi rekli da njihov komšija pop najprije iscijepa drva za potpalu, unese ih u kuću, pa tek onda ide na nedjeljnu liturgiju! Ja se nadam da to nije istina! Ako jeste, onda dokle ide ovaj svijet kad su i popovi počeli nedjelju da ne poštuju“!?
Zatim je par trenutaka odćutao i konačno mi otkrio pravi razlog njegovog jutrašnjeg dolaska ispred manastira: „Meni i mojoj supruzi se bliži šesdeseta godina. Ona je svega nekih par mjeseci starija od mene. Nemamo poroda, pa, živimo sami u stanu. Sve što je starija, kao da je nekakva đavolja sila ćera da radi nedjeljom! Evo, jutros joj je na pamet palo da pere zavjese! Rekao sam joj, peri zavjese ako hoćeš, ali ja toga đavola danas, u nedjelju kačiti neću“! Ubrzo su na nas počele da se slivaju i prve kapi aprilske kiše.
Pri rastanku mi je napomenuo da pazim šta učim „tu djecu u bogosloviji“, te da ne budu sjutra poput onog popa koji cijepa drva u nedjelju. Zaputio sam se brzim koracima prema zgradi bogoslovije, dok je on ostao na istom mjestu i glasno sam sa sobom razgovarao. Još neko vrijeme mi je vjetar, koji je počeo sve snažnije da duva, donosio poneku njegovu riječ. A poslednja rečenica koju sam jasno i razgovjetno čuo bila je: „Ovo je sve đavo ponio kad su i popovi počeli da rade nedjeljom“…
Izvor: IN4S
