Piše: Vladimir Kolarić
Varlam Šalamov je, pored Aleksandra Solženjicina, najpoznatiji i najznačajniji književni svedok iskustva sovjetskog Gulaga. Ni jedan od njih, razume se, nisu samo to – svedoci, čije pisanje ima pre svega dokumentarni značaj, nego ozbiljni pisci, čija dela imaju nesporan umetnički domet. Dok je Solženjicin baštinik ruskog književnog realizma i onoga što je u Sovjetskom Savezu nazivano „seoskom prozom“, svedenijim i neposrednijim tipom realizma, koji se bavio pre „malim“ ljudskim pričama i „živim životom“ nego velikim narativima i ideološkim projekcijama, Šalamov je pisac koji se sa malo kim može povezati, mada se sa mnogima može uporediti, posebno imajući u vidu njegovu razvijenu književnu svest i poznavanje ruske. i ne samo ruske, književne tradicije. Ono što stoji je nesporno značajan i inovativan prilog ovog pisca tradiciji „književnosti svedočenja“, odnosno dokumentarnoj ili nefikcionalnoj umetničkoj prozi.
Takvo poređenje, koji Dušan Opačić u knjizi Varlam Šalamov – pesnik istine i vrši, pišući o vezama ili o odnosu ovog pisca sa i prema Cvetajevoj, Ahmatovoj, Mandeljštamu, Jesenjinu, Majakovskom i drugima, dodatno ističe Šalamovljevu osobenost, koja nije proizilazila iz nekakvog apriornog književnog projekta ili zamisli, već iz živog iskustva, uz pokušaj da se ono što vernije i što istinitije predstavi na književni način.
To je povezano i sa manjom političkom „upotrebljivošću“ Šalamova u odnosu na Solženjicinovu, pa samim tim i njegovom manjom popularnosti i atraktivnosti kod šire publike, pošto on svoje stradanje u mnogo manjoj meri kontekstualizuje, idejno posreduje i osmišljava unutar određenih političkih, ideoloških, istorijskih, filosofskih ili religijskih kategorija. On izbegava svaki književni ukras, svako opravdavanje patnje, zla i zločina, mada i svaki oblik destruktivnog nihilizma. On ne ulepšava ni čoveka ni svet, ali ne pravi od njih ni demone ili pakao. On slika ono što je video i doživeo i na osnovi toga, pokušavajući da ne laže najpre sebe, a onda ni druge. Ceo njegov „književni projekat“, „stil“ i „senzibilitet“ su u tome.
Njegovo pisanje je pisanje i razorenom svetu i čoveku, ostavljenima bez iluzija, ali i bez utehe čak i u samouništenju i samopreziru. jer – on zna to i iskusio je – čovek uprkos svemu želi da živi, mora da živi, za njega život ima vrednost po sebi, van i izvan svih reči, kategorija, slika. pa čak i van svake svesne predstave o vrednostima. On slika taj pre „goli“ nego „živi“ život, gde nema čak ni erosnog vitalima prirode kao kod mnogih poznijih realista, pa čak i Solženjicina, nema utešnih i dobrostivih narodskih tipova poput Solženjicinove Matrjone. On želi da piše ne služeći se trikovima, štakama i olakšicama bilo koje vrste, zaobilazeći svaku podrazumevajuću simboličku i idejnu kontekstalizaciju, ali time paradoksalno dotičući mitsko, kao malo koji pisac dvadesetog veka uopšte.
Ako je na Adornovo pitanje da li je moguće pevati posle Aušvica Peter Handke odgovorio da se baš tada i mora pevati, Šalamovljev odgovor bi svakako bio bliži Handkeovom, što je dokazao samim svojim pisanjem, ali uz opredeljenje za pisanje koje ne nudi utehu i katarzu, za pisanje koje kao da se samoponištava, bar sa stanovišta onih koji veruju da književnost mora da postoji samo zbog utehe i katarze, odnosno – zbog smisla. Ali Šalamov očito to ne misli – za njega književnost postoji zbog istine, kakva god da je, ne zbog toga da se ona lakše podnese, nego da se sa njom suoči, pa šta bude. Upravo u tom „šta bude“, u toj graničnosti i beskompromisnosti i leži najveća mogućnost i domet Šalamovljevog pisanja, kojim on – uprkos svom odricanju od oprobanih puteva, a možda baš zbog tog odricanja – dotiče mitsko, pa čak i transcendentno, ali ne kao iskaz nego kao iskustvo ponuđeno svakom čitaocu, njegovoj sposobnosti, sklonosti, volji i – hrabrosti.
Ovo je sve još vidljivije u Šalamovljevim stihovima nego u njegovoj daleko poznatijoj prozi, a kojima Dušan Opačić i posvećuje svoju knjigu. U njoj on donosi čitljivo, jasno i precizno pisane tekstove o velikom piscu, bez pretenzije na naučni doprinos tumačenju njegovog dela, niti otkrivanje novih i do sada nepoznatih činjenica iz njegovog života, kao i svoje prevode odabranih Šalamovljevih stihova, ponovo bez pretenzije da ponudi njihove „kanonske prevode“.
Ova Opačićeva nepretencioznost nije izbor proizašao iz nesigurnosti i nemoći, nego iz ljubavi i posvećenosti prema svom predmetu, i iz opredeljenja prema etičnosti, koja je i samom Šalamovu bila osnovni motiv njegovog pisanja, nerazdvojan od onog estetskog. On ne ističe sebe, nego velikog pisca i njegove pesme prevodi savesno, jasno i „tvrdo“, ubedljivo prenoseći njihov ton u srpski jezik.
Ovo je nevelika, ali lepa i potrebna knjiga, o piscu koji je premalo poznat u naši sredini da bi bilo koji napor u njegovom predstavljanju bio potcenjen. A Opačićev trud svakako nije mali, i njegova posledica je retko lepa i elegantna knjiga, ali sa egzistencijalnom težinom i umetničkom izazovnošću koji značajno premašuju njen fizički obim.
Izvor: Iskra
