Prevod: Nikola Gačević, sveštenik
Damjan Silvestžak, tridesetčetvorogodišnjak, pripada generaciji sudija naviknutih na neprestan nadzor i preispitivanje. Svaka njegova odluka iznova se prikazuje u usporenom snimku, analizira na televiziji i sudi joj se na društvenim mrežama. U takvom okruženju neprekidne napetosti, ovaj poljski arbitar svoje unutrašnje ravnotežje pronalazi u duhovnosti.
Godinama je Damjan Silvestžak učio da živi sa naizgled protivrječnošću: da istovremeno studira teologiju i gradi karijeru u jednom od najsurovijih i najzahtjevnijih okruženja profesionalnog sporta.
Prije svake utakmice tiho se pomoli. Uz sebe nosi i malu ikonu Isusa Božanskog Milosrđa sa molitvom: „Isuse, uzdam se u Tebe.“ A nakon početnog sudijskog zvižduka, neprimjetno se prekrsti, navika koju je sačuvao još od prvih dana svoje karijere. Ne traži tim gestom zaštitu od neizbježne ljudske greške; za njega je to način da zablagodari i da se podsjeti kako njegov poziv i trud imaju dublji smisao.
Modernost i pomjeranje središta: Od sredstva ka sistemu – autonomizacija novca
Njegov put ka profesionalnom suđenju nije bio nimalo lak. Dok je studirao teologiju, počeo je da sudi regionalne utakmice u Poljskoj. Mnogi odustaju od ovog poziva i prije nego što dosegnu više nivoe: uvrede, pritisak i usamljenost svakodnevni su dio tog posla. I sam je priznao da je bilo trenutaka iscrpljenosti i sumnje. Ipak, istrajao je sve dok nije stigao do ekstra klase, najvišeg ranga poljskog fudbala, a potom postao i FIFA sudija. Njegov uspon poklopio se sa periodom sve veće međunarodne afirmacije. Sudio je UEFA utakmice i nacionalna finala, uključujući i Poljski Superkup.
U nedavnim intervjuima govorio je da se kod kuće moli sa svojom porodicom prije spavanja, kao i prije obroka sa svojom djecom. To su tihe i nenametljive prakse, daleko od svjetla sportskog spektakla, ali ih on smatra neophodnim za očuvanje cjelovitog i skladnog života. Po njegovom mišljenju, taj porodični primjer važniji je od bilo kakvog javnog gesta.
Ta dosljednost ima posebnu težinu u okruženju u kojem se religija često svodi na privatnu stvar ili puki simbolički izraz. Tako je, na primjer, FIFA tokom godina pooštrila pravila protiv jasnog isticanja vjerskih poruka na terenu, pozivajući se na načelo sportske neutralnosti. Ipak, Damjan Silvestžak pronašao je način da živi svoju vjeru, a da je ne pretvara ni u provokaciju ni u propagandu.
Takođe je priznao da mu pojedine sudijske odluke izazivaju unutrašnju borbu, na primjer, kada mora da isključi igrača koji je napravio prekršaj bez zle namjere. Ipak, svjestan je da sportska pravda zahtijeva jasnoću i dosljednost, čak i onda kada je takve odluke teško emocionalno prihvatiti.
Ta misao duboko je povezana sa njegovim teološkim pogledom na život. U suđenju, kao i u duhovnom životu, rasuđivanje se ne svodi samo na mehaničku primjenu pravila, već na sposobnost da čovjek djeluje savjesno i čestito pod pritiskom. Sudija je primoran da donese odluku u nekoliko sekundi, dok hiljade ljudi oko njega traže nešto sasvim drugo. Iskušenje straha ili popuštanja pritisku neprestano se iznova javlja.
Damjan Silvestžak fudbal doživljava kao školu karaktera. Vjeruje da sport uči disciplini, smirenju i sposobnosti da se prihvati poraz. Smatra da te vrijednosti u sebi nose duboku ljudsku i duhovnu dimenziju. „Bog je nada, utjeha i putokaz“, posvjedočio je govoreći o svom odnosu prema vjeri kroz čitav život.
Izvor: Aleteia.org
