Piše: Hju van Stenis
Prevod za Žurnal: M. M. Milojević
Događaji iz 1971. godine označili su početak ere modernih finansija
Autor je potpredsednik kompanije Oliver Vajman i nekadašnji globalni šef banaka zadužen za diversifikaciju u Morgan Stenliju
Koje će biti dugoročne finansijske posledice Trampovih carina? Možda smo zašli u devedesetodnevnu pauzu ali ovo pitanje se i dalje urgentno nameće. Pogled unazad na iskustvo iz vremena Ričarda Niksona i 1971. godinu može da pomogne investitorima da razumeju ono što bi moglo da usledi.
Svakako da poslednji događaji dele neke sličnosti sa Niksonovim šokom, koji se desio onda kada je predsednik SAD izuzeo američki dolar iz zlatnog standarda, uvodeći desetoprocentne uvozne carine i sprovodeći privremene kontrole cena.
Ovo razvrgnuće dotadašnjeg monetarnog okvira dovelo je do perioda svetske ekonomske nestabilnosti i nesigurnosti. Ne samo da je dovelo da gubitka poslovnog pouzdanja, već je i do stagflacije. Kontrolisane cene i zarade koje je uveo Nikson dovele su do krajnje nepovoljnih posledica, nestašica i pospešivanja trke između plata i cena. Celokupna ova epizoda bila je među ključnim faktorima koji su doprineli ogromnoj inflaciji tokom sedamdesetih godina dvadesetog veka.
Kao i u slučaju Trampovih carina, i Niksonove su pritiskale zemlje da promene uslove trgovine kako bi se pomoglo umanjivanje američkog trgovinskog deficita. Njegove najveće brige bile su Japan i Nemačka. „Moja filozofija, gospodine predsedniče, jeste da nas svi stranci preveslavaju i naša je dužnost da ih preveslamo prvi“, rekao mu je tadašnji ministar finansija Džon Koneli.
U današnjem hiperfinansijalizovanom svetu, već smo videli da tržište obveznica može brzo da olabavi odlučnost političara. Potrajalo je četiri meseca 1971. godine pre nego što su Niksonove carine bile uklonjene Smitsonijanskim sporazumom (Smithsonian agreement). Ali šok koji je proizveden već je imao dovoljnu snagu da izazove izuzetne promene u finansijama, što je vodilo stvaranju novih finansijskih instrumenata za klađenje na pravac promena kamatnih stopa i za osiguravanje protiv valutnih rizika, uključujući fjučere i opcije za deviznu trgovinu.
Si Džej Polikroniu: Izbor između neoliberalnog fašizma i neoliberalnog statusa kvo
Mukotrpna stagflacija u bankarskom sistemu dovela je do ogromnih promena u finansijskom ponašanju i finansijskom regulisanju. Investitori su izmestili svoju imovinu prema zlatu i nekretninama kako bi sačuvali njihovu vrednost. U međuvremenu korporacije i deponenti su sve više odmicali svoje aktivnosti od banaka prema tržištu obveznica. Od tada banakrske pozajmice kao udeo ukupnog pozajmljivanja u ekonomiji besprekidno opadaju. Ukratko, moderne finansije su tako nastale početkom sedamdesetih godina dvadesetog veka.
Moguće je povući i paralele sa zemljama izvan SAD koje su sada brinu carine. I 1971. loše se postupalo prema najbližim američkim saveznicima. Nikson je uveo carine Kanadi uprkos tome što je njena valuta već bila fleksibilna. Poput sadašnjeg premijera Marka Karnija sada, ni tada Kanađani nisu oklevali i na kraju su carine bile ukinute. Moglo je biti još gore: Koneli je takođe želeo da se SAD povuku iz dugoročnih sporazuma sa Kanadom o proizvodnji automobila i automobilskih delova. Ali Pol Voker je to popravio, prema navodima njegovih memoara, drsko podstičući zvaničnika Stejt departmenta da istrgne poslednju stranu svakog saopštenja za medije u kojima je to spominjano.
Naposletku, potreba da se stabilizuju međunarodni odnosi sa saveznicima pomogla je da kap prelije čašu i da se odustane od carina. Henri Kisindžer, koji je tada služio kao savetnik za nacionalnu bezbednost, „postajao je sve zabrinutiji o remetilačkom uticaju koji bi produženo sukobljavanje imalo na savezničke odnose“.
Nikson je takođe izvršio snažan pritisak na Federalne rezerve zbog ekspanzivne monetarne politike kojim bi se izveo šok. Vilijal Safir, pisac Niksonovih govora, priseća se kako je administracija održavala stalno priticanje anonimnih dostavljenih podataka kako bi pritisnula predsedavajućeg Federalnih rezervi Artura Barnsa. Među ovim pritiscima bilo je razmatranje predloga da se proširi bord Federalnih rezervi tako da bi Nikson mogao da popuni ovaj komitet novim članovima koji bi bili njegove pristalice.
Na kraju svega toga, Niksonova četvoromesečna carinska polika možda je pomogla da se ubrza revaluacija dolara, ali je ukupno podbacila i nije ostvarila željeni cilj niti je imala uočljivi uticaj na uvoz. Pokreti koje je izazvao ovaj ekonomski šok, međutim, rasprostirali su se tokom narednih decenija. Čak je i stvaranje evra bilo jedna od posledica. Da li će posledica ovog, Trampovog šoka, biti stvaranje digitalnog evra ili produbljenje evropskog tržišta kapitala? Još uvek nije jasno ali istorijsko iskustvo upućuje da će talasi koje je šok proizveo odjekivati tokom narednih godina.
Izvor: Financial Times
