Piše: Elis Bektaš
Ideološka društva prošlog i pretprošlog vijeka bila su nemoguća bez intelektualaca sa zadaćom da ideologiju artikulišu i učine razumljivom što širem društvenom okviru. No moderne ideologije, ta čeda francuskog revolucionarnog zanosa iz kog posljedično izviru nacionalizam, socijalizam, komunizam, fašizam… ne otjelotvoruju se kao termoplastične strukture već kao entropijski procesi pa je sa starenjem ideologija i uloga intelektualaca postajala sve nejasnija i sve nebitnija, a intelektualci sve nesposobniji da tu ulogu redefinišu i da tom pojmu udahnu novi sadržaj i novi smisao.
Agonalni hropac ideologija, koji nam još uvijek odjekuje u ušima, učinio je intelektualce potpuno izlišnim, nekakvim reliquiae reliquiarum prošlih vremena i otužnim spadalima koja ne shvaćaju ni epohu u kojoj žive niti njenu dinamiku i njene unutrašnje zakonitosti. Ipak, postideološka društva prepuna su intelektualaca koji ne odustaju od diletantnskog igranja uloge, vjerujući da su upravo oni pozvani da je odigraju i da je ta njihova vodviljska predstava pitanje od nemjerljivog javnog značaja. No pošto današnji intelektualci ne pokazuju ni najmanju ambiciju da se služe intelektom i umjesto njega nude demonstraciju skolastičke dresure, to ni pojam intelektualca nije podesan da se takvi njime označavaju.
Pa kako ih onda označiti, upitaće neko. Odista, zahtijevalo bi priličan napor da se u ovdašnjim vernakularima pronađe pojam koji bi ispunio zahtjeve nominacije, a prije svega preciznost i ekonomičnost. No rješenje ipak postoji i ne nalazi se suviše daleko, dovoljno je skoknuti preko Jadrana i od Talijana uzeti na zajam jednu simpatičnu riječ koja glasi tarzanelli, odnosno tarzančići, a označava one sićušne ostatke izmeta koji se priljepe za dlačice oko rektalnog otvora pa zaista nalikuju na nekakve minijaturne Tarzane koji se njišu na lijanama po toj mračnoj džungli.
Ako u ovoj epohi već ne mogu postojati rasni intelektualci poput jednog Miloša Đurića, Isidore Sekulić ili Umberta Eka, onda joj ne trebaju ni umno kržljave karikature Tarzana, komadići izmeta koji se očajnički drže za dlačice kojima su obrasli rektalni otvori ovdašnjih vlasti, stranih centara moći i njihovih službi. Svijet se dramatično zgusnuo a povijest dramatično ubrzala, epoha se približava svojoj razdjelnici ili se čak već na njoj nalazi i posljednje što treba i svijetu i epohi i ljudima koji ih nastanjuju i žive u njima jesu vašarski pehlivani i stanični šibicari koji se i dalje izdaju za intelektualce, bolujući od nezajažljive ambicije da budu uvaženi kao društvena mjera i vrijednost a pritom društvu nude prežvakane sofizme, etičku i logičku inkonzistenciju, te manipulaciji podvrgnutu interpretaciju povijesti.
Umjesto toga, i epohi i svijetu i ljudima potrebno je čišćenje jezika kao organona mišljenja, što je posao nalik čišćenju Augejevih štala, potrebni su im novi pojmovni sadržaji sposobni da dotaknu i osvijetle stvarnost, potrebna su im nova pitanja. Ukoliko ne postoji Herakle, odnosno više njih, koji će obaviti taj zadatak, pa dobro, šta da se radi, valja onda sačekati da se takvi heroji pojave i oslobode društvo kužnih isparenja iz ideoloških štala prošlosti. Ali ne očekujte da će, pored balege u kraljevim štalama, Herakle čistiti i komadiće intelektualnog izmeta sa rektalnih dlačica. Taj posao može obaviti samo kritična masa kritičke svijesti u društvu, odnosno spremnost da se odbace slugansko epigonstvo i vulgarno navijaštvo kao modeli svjetonazora.
Na kraju ću ponuditi još jedan pojam koji bi zgodno mogao poslužiti da se njime označe oni koji se nazivaju intelektualcima. Pošto, kako je već rečeno, niko od njih ne pokazuje ambiciju da se služi intelektom, ali ni ambiciju da se odrekne sinekura za svoj pehlivanski i šibicarski posao, upravo se iz te latinske riječi može izvesti sasvim precizan i ekonomičan pojam – sinekurci. A onda nek se ti bivši intelektualci sami prebroje da utvrde koji su među njima sinekurčići a koji sinekurčine umjesto što dosađuju i Bogu i narodu svađajući se da li su gadniji oni koji su se stavili u službu domaćih vlasti ili stranih centara moći.
