Piše: Filip Dragović
Napisano je na ovom portalu par finih tekstova o studentskim blokadama u Srbiji i sličnosti tih događaja sa litijama u Crnoj Gori. I, kao što kaže Grubač, metafizika (suština) litija nalikuje esenciji ovih studentskih aktivnosti u Beogradu, N. Sadu, Nišu i drugim gradovima. I, kao što kaže Durutović, litije jesu i po suštini i po formi (načinu iskaza) nešto sasvim postmoderno. Nešto univerzalno, nešto što izražava bazični ljudski vapaj. Nešto što ne robuje zadatim političkim formama. I nešto što bez opterećenja i bilo kakvog anahronizma nosi svoju crkvenost.
Ovamo crkvenost, tamo akademska svijest, tek i jedno i drugo su bili „pojas za (političko) spasavanje“ društva koje je ostalo bez ozbiljne alternative diktatoru. Sav trud, najiskreniji i najozbiljniji, zvanične opozicije, nije mogao da prebaci „začarani kavez“ unaprijed obezbjeđene pobjede na izborima one vlasti koja drži sve medije i sav administrativni aparat. Silni izborni porazi oduzeli su autoritet i politički ugled akterima političkog života, a nevolje su se gomilale i život ljudi u okoštalom sistemu postajao sve neizdrživiji.
U Crnoj Gori „okidač“ je bio napad na Crkvu. Ali nije tema „crkve“ bila puno važnija građanstvu od recimo Kosova ili jezika, nego je Crkva pokazala strukturu, ljudstvo, koje je otporno na ucjene i manipulacije, i koje je ostavljalo utisak da je spremno da ide do kraja. Taj „utisak“ je bio okidač, ali i magnet koji je strpljivo okupljao ljude.
Vojin Grubač: Vlada opstaje zbog interesa Zapada, Milatović opstruiše i živi u bezvazdušnom prostoru
U Srbiji odavno nema opozicije, a vrh Crkve je dozvolio sebi da se do neprepoznatljovosti stopi sa državnom upravom. Nije prvi put u istoriji, ali jeste negativna društvena pojava. Negativna kako po državu i društvo, tako i po samu Crkvu. Zato kada je „okidač“ u vidu nadstrešnice tresnuo o pod i pobio nedužne ljude, i kada je krenula horska pjesma vlasti da „ne osećaju nikakvu odgovornost“ i da „nadstrešnicu niko nije rekonstruisao“ – bila je potrebna ljudska snaga koja će pokazati protest. Protest kome nema mrlje, ni dvoličnosti.
Protest čijim se nosiocima može vjerovati, kao što se u Crnoj Gori prije 5 godina vjerovalo sveštenicima i vjernicima. I da, to su studenti. Naša djeca, nešto najbolje što imamo, a uz to, pametna i željna bolje budućnosti. Za njih je najteže vezati korupciju i „zadnje namjere“. A, pored njih, svi mi stariji možemo samo da aplaudiramo i da kažemo: „Izvolte djeco, samo poslije vas“.
Da, biće negativne medijske kampanje i protiv studenata. Kao što je bilo i protiv Crkve. Ali ona će se otopiti poput snijega, i neće moći da pokrije istinu, kako ovaj narod i bez konvencionalnih političkih formi (stranaka, lidera…) može da pronađe svoj pravi politički izraz. Takav da mu diktator ne može ništa.
