Piše: Milorad Durutović
„Volim postmodernu – i jedva čekam da počne“. Ovom rečenicom svojevremeno sam odgovorio prijateljici na pitanje šta mislim o postmodernoj književnosti. Odmah sam iskazao lojalnost tom pravcu, ali i ambivalentnost mogućeg odgovora. Nakon toga, odgovarao sam skoro apofatički, dakle, odgovarao na pitanje: Šta nije postmoderna književnost! Nijesu to, primjera radi, romani najtiražnijeg crnogorskog pisca, ali jesu romani Tomasa Pinčona. Htio sam, naime, pojasniti da prava postmoderna umjetnost ostaje u svemu univerzalna, pa i u svojim sumnjama, kao i u svom subverzivnom apetitu.
Jer ukoliko postmodena kultura sumnja u jezik, podriva „velike naracije“ (F. Liotar), ili istoriografiju koristi kao oazu metafikcije, ona time ne vrši revizionarske nakane, niti sprovodi partijsko-komesarske zadaće – poput lažnih postmodernista – već stupa u službu Kreacije. Docnije sam pomislio koliko se litijski pokret svojom odlučnošću da se suprotstavi anticivilizcijskom zakonu Đukanovićevog režima sasvim može uklopiti u postmoderno stanje.
Litijske šetnje crnogorskim gradovima nijesu bile samo sinhornijski vapaj za pravdom i slobodom, već upad u dijahronijsku ravan. Sa svojom ikonografijom – kako duhovnim gestom na ulicama, tako i kreativnim činovima na društvenim mrežama – litije su nastupile kroz slavljenje i poštovanje autoriteta predačkog učenja.
No, litijsko djelovanje istovremeno se dodatno univerzalizovalo opredjeljenjem da se protest iskazuje kroz tzv. pasivni otpor, mirne šetnje. Time je demonstriran, možda jedini put u crnogorskoj istoriji, omaž demokratiji par excellence. Time je, istovremeno, razmontirana maska demokratije Đukanovićevog režima, koji se ispostavio kao pozerski, populistički, odnosno ni u čemu demokratski, iako su režimski činovnici stalno mlatarali praznim floskulama da oni sve čine u ime demokratije i zapadnih vrijednosti.
Još tome dodavali da su tobožnji čuvari „prave istine“, „prave tradicije“. (Paradigmatski o toj „pravičnosti“ govori postupak onog rektora, što je izbrisao epitaf sa spomenika svog pradjeda, koji se, očito, nije uklapao u režimski plan i program.)
Međutim, litije su pokazale stav naroda, ali razotkrile da se iza crnogorskog socio-političkog ogledala skriva još jedna strašnija anomalija – strašnija od Đukanovićevog režima. Riječ je o pretendentima na presto, ali ne onima koji su mogli doći iz političkih redova, već o samozvanim građanistima – kakvi, inače, ne posjeduju ni „g“ od građanističkog pogleda na svijet – a koji vole da vladaju iz udobnije fotelje, one što se skriva iza paravana izvršne političke moći. O tim avetima detaljniji ogled ostavljam za neku drugu priliku; premda, onima koji imaju oči da vide, i uši da čuju odavno je jasno ko su i za čim žude lažni građanisti.
