Vuk Bačanović: Karadžić, Mladić, Plavšić i dječji umovi

Piše: Vuk Bačanović

  Vijest da će osnovci u Republici Srpskoj u okviru predmeta istorija učiti i najosnovnije faktografske podatke o Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, očekivano je uzburkala duhove u bošnjačkom dijelu FBiH (onaj hrvatski je potpuno ravnodušan). Pored toga što konkretni udžbenički tekst sadrži očigledne materijalne greške (Ratko Mladić je na jednom mjestu nazvan komandantom VRS, dok je u stvarnosti bio načelnik Glavnog štaba VRS, s obzirom da je vrhovni komandant vojske civilna vlast koju je predvodio predsjednik RS, Radovan Karadžić, zatim da je većina vojne pomoći za ARBiH dolazila iz islamskih zemalja, dok je istina da se radilo o zapadnim zemljama, Alija Izetbegović nije bio „vođa muslimana“, već Predsjednik predsjedništva SRBiH, koji je to postao, između ostalog i kao kao koalicioni partner Srpske demokratske stranke itd…), njegovo uvrštavanje u školski program, bez odgovarajuće kontekstualizacije, je više nego moralno problematično, ne samo za Republiku Srpsku, već srpski narod u cjelini.

Zbog čega?

Ne samo zbog najbitnije činjenice da istorijski dokumenti neumoljivo dokazuju da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić kao najmoćniji ljudi u Republici Srpskoj u periodu 1992-1995., posredno ili neposredno odgovorni za užasnu smrt desetina hiljada bosansko muslimanskih nevinih civila i zarobljenih vojnika, već i zbog toga jer se neadekvatnim uvođenjem devdesetih u udžbenike počinjemo savršeno uklapati u relativizatorske kalupe „civilizovanog svijeta“ od kojeg tvrdimo da bježimo. Nema nikakve sumnje da se udžbenici u kojima su srpski lideri devedesetih samo kratke biografije i ništa više savršeno uklapaju u amoralne globalističke strukture u kojima je lider „slobodnog svijeta“ senilni starac više puta dovođen u vezu sa pedofilskim skandalima i direktno odgovoran za masovno istrjebljenje Palestinaca u Gazi, a njegovi mogući nasljednici dva lica istog haram novčića. Također nema sumnje da društva u kojima su Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman stubovi duhovne i svjetovne vlasti, ili ona u kojima su mladomuslimanski nacistički kolaboratori iz Drugog svjetskog rata proglašeni velikim pregaocima za humane vrijednosti, a njihov reprezent Alija Izetbegović „kraljem mudraca“ i u kojem se istorija Bosne falsifikuje u skladu sa najrigidnijim endehazijskim predlošcima, nemaju naročito moralno zaleđe da se nad ovom činjenicom iščuđuju i zgražavaju.

Vuk Bačanović: Mjesto za Srebrenicu u srpskoj istoriji

Međutim, šta to govori o srpskom društvu, ili barem onome što je od njega ostalo? Da sam profesor istorije u nekoj od srednjih škola u Republici Srpskoj, ili Srbiji, ili Crnoj Gori, ili bilo gdje, gdje bi mi školski program nalagao da kao profesor istorije obrađujem ovu temu, po cijenu disciplinskog postupka ili otkaza, bih djeci dao sljedeću vježbu. Analizirali bismo odlomak iz memoara Biljane Plavšić, članice Predsjedništva SR BiH i potonje potpredsjednice i predsjednice Republike Srpske u kojem objašnjava kako je 22. maja 1992. pobjegla iz dijela Sarajeva pod kontrolom AR BiH:

Obe brave na vratima sam priključala, stavila i lanac, kao da to može da pomogne. Legla sam pored mame, plakala i razmišljala kakav će njen kraj biti. Ona me teši ali ne zna zašto ja plačem, i neprestano ponavlja „ne boj se dušo“. Zajedno smo se pomolile Bogu i ja odoh u svoj krevet. Dragi Bog je pomogao, nikada nisam bolje spavala. Svanulo je divno jutro. Ja kao preporođena, ne bojim se nikoga i ničega a i mama je raspoložena. Napravila sam kafu i pustila muziku – srpske patriotske pesme. Odzvanja cela kuća i još sam otvorila balkonska vrata. Vani tišina, ni jedna granata da proleti. Sve je nekako lepo, sređeno, kao da je sam Svevišnji blagoslovio ovo jutro. Ja čvrsta u svojoj odluci, njima u ruke neću, pre ću skočiti sa sedamnaestog sprata, a možda će mi i oni sami to učiniti, jer to im je postala praksa. Tako su se oslobađali starijih Srba i ulazili u njihove stanove. U tom razmišljanju prekida me tiho kucanje na vrata i javlja se Šero, doneo je vodu kao što je činio svaki dan. On me obaveštava da je oko 20 ljudi iz Alijine policije došlo u zgradu „Vaso Pelagić“, 15 metara od mog nebodera, da me hapse. To će biti u roku od jednog sata a Šero kaže za to vreme ja moram pobeći. On će pomoći. Nakon 15 minuta Krajišnik sa Pala šalje istu poruku. Šero i ja napravimo plan. On će mamu, zajedno sa još jednim komšijom preneti na prvi sprat, još su ljudi u svojim stanovima, neće se primetiti, a ja treba da izađem vani i polako između blokova kuća da pređem na našu teritoriju. Šero predlaže da spakujem neke stvari i to će on preneti na prvi sprat, a ja treba da organizujem prebacivanje mame, nekim kolima.

Nakon što bismo pročitali navedeni odlomak podijelo bih učenike u grupe i zadužio svaku od njih da odgovri na navedena pitanja

1. Šta radi visokopozicionirana članica SDS-a i član Predsjedništva BiH sa svojom staricom majkom na teritoriji pod kontrlom ARBiH gotovo mjesec i po nakon što je rat u Sarajevu zvanično počeo?
2. Kako je moguće živjeti u strahu od neprijateljske vojske i policije i zatim naglas puštati nacionalističku muziku da se ori cijelo stubište?
3. Ko je Šero koji donosi vodu i otkud njemu povjerljive informacije „Alijine policije“?
4. S obzirom da je 2. maja u Sarajevu izgorila pošta, kako to da stan visokopozicionirane članice SDS-a na neprijateljskoj teritoriji i dalje ima aktivnu telefonsku liniju kojom Momčilo Krajišnik u funkciji predsjednika Skupštine Srpske Republike BiH može poslati pomenutu poruku?
5. Odakle uopšte Momčilu Krajišniku podaci o operacijama „Alijine policije“?
6. Ukoliko „Alijina policija“ ima zadatak da uhapsi Biljanu Plavšić, kako je moguće da nije postavila stražara na ulazu u zgradu kako im Plavšić ne bi utekla „između blokova“?

Svaki od razumnih odgovora na navedena pitanja nužno vodi zaključku da boravak Biljane Plavšić na teritoriji pod kontrolom neprijateljske vojske i policije nije bio moguć bez dogovora srpskih i bošnjačkih-muslimanskih vlasti, kao i da je priča o pripremanom hapšenju konstruisana priča što, opet, dovoljno govori o prirodi političkih dogovora koji su diktirali ratnu i poratnu budućnost svih naroda u BiH i šire. Momčilo Krajišnik je u više navrata govorio o tome da zapadni zvaničnici koji su im diktirali volju pobjednika Hladnog rata nisu bili protivnici srpskog entiteta u BiH i da su za njegovo postojanje u okvirima BiH, već dali svoje garancije, što je svakako informacija koju je morala imati i Izetbegovićeva vlada u Sarajevu.

Vuk Bačanović: Reci ne genocidu

Dakle budućnost koja nam je bila namjenjena je život u kolonijalno podređenoj zemlji u kojoj ni jedan od tih naroda, uključujući srpski, u svojim rukama nema ni promil istinskog suvereniteta. Stoga udžbenička afera nije nimalo slučajno tempirana u vrijeme kada Vlada Republike Srpske vrlo otvoreno lobira za multinacionalnu kompaniju Rio Tinto, tvrdeći da nam ekološka devastacija s obe strane Drine zapravo donosi prosperitet pod vlašću „Aleksandra ujedinitelja“. Biografije ljudi koji su nas devedesetih, što svjesno jer su bili pokvareni, što nesvjesno jer su bili ludi, gurnuli u kolonijalni položaj, predstavljajući se kao antiglobalisti i suverenisti, sada se ponovno koriste kako bi posljedični skandal, jedan od niza koji su pripremljeni za izbornu kampanju, poslužio za beskrajna moralisanja koja odvlače pažnju od ključnog pitanja: Kome ste nas prodali i za koju siću?

To je svakako pitanje koje će većina osnovaca i srednjoškolaca, onih koji danas u Republici Srpskoj pokušavaju nešto naučiti iz nemušto skrojenih udžbenika o navodnim herojima iz devedesetih, prije ili kasnije postaviti. Odgovor im neće dati nasljednici kartela iz prošlog vijeka, nego oni sami sebi. I to će biti najvažnija lekcija koju će naučiti u životu.

Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala