Piše: Elis Bektaš
O Savi Miniću, koji je kao stranački poslušnik zasjeo u fotelju premijera Srpske, u posljednje je vrijeme napisano dovoljno medijskih članaka koji iznose detalje njegove biografije, te ih ja stoga na ovom mjestu neću ponavljati. Informatički pismen čitalac lako će i sam pronaći te podatke.
Biće dovoljno da Minića ovdje predstavim kao još jednog u nizu bezličnih i bezbojnih aparatčika i kao potrošni kancelarijski materijal čije su glavne kvalifikacije za politiku već spomenuto poslušništvo usklađeno sa ambicijom koja nadilazi kompetencije i kvalifikacije.
Ipak, potrebno je istaći dva paradigmatična detalja iz Minićevog životopisa kako bi bilo moguće razumjeti na šta se u postranzicijskim ostacima Jugoslavije srozala politika kao društvena funkcija.
Prvi je njegov prijedlog da se problem pasa lutalica rješava „neškodljivim uklanjanjem“, što bi trebao obavljati lovački savez čiji je on predsjednik, pa je Minić najavio da će predložiti da takvo rješenje nađe mjesto u zakonu. Tačno je da se na ovim prostorima koristila metoda odstrela pasa lutalica, ali tačno je i to da je tada zakonom bila propisana i smrtna kazna, da je homoseksualnost tretirana kao krivično djelo, a na snazi je bio i famozni član 133. čije je ukidanje predstavljalo simbolički početak demokratizacije u Jugoslaviji.
Odgojen kao partijska pudlica, Minić nije razvio empatiju za pse lutalice i nije sposoban shvatiti da čovječanstvo, istina, sporim i mukotrpnim koracima, teži ka civilizacijskom napretku a jedan od aspekata tog napretka iskazuje se i kroz humanizaciju odnosa prema životinjama. U civilizacijskom pogledu Minić je zaostao na nivou druga Džugašvilija koji je imao običaj kazati – nema čovjeka, nema problema. Pa bi i Savo tako da rješava probleme. Likvidacijama. Za početak pasa. A kada se načini jedan korak u prošlost, onda nužno ide i drugi, pa treći… sve do povratka smrtne kazne i do člana 133.
U Evropi postoje države koje su prilično efikasno uspostavile model za rješavanje problema pasa lutalica, ali te je modele moguće primjenjivati samo tamo gdje korupcija i poslušništvo skupa sa ličnim interesima nisu jedina supstanca politike. Miniću, očito, ne pada na pamet da kao premijer predloži stvaranje sistema za efikasnu kontrolu pseće populacije i da predloži zakon koji će povećati odgovornost vlasnika pasa jer je to preduslov za smanjenje broja pasa lutalica. Ne, umjesto toga premijer bi da zorom izađe u grad s karabinom i da puca. Talibanska pamet, šta čovjek da mu radi.
Zato premijer Minić ima empatiju za ljudska bića. Ali nije svako dorastao da nosi teret empatije kao plemenite emocije, pa se ona u njegovom slučaju preobrazila u nastranu karikaturu koja ponižava umjesto da ohrabri onoga kome je upućena. Prije dva dana premijer je posjetio trebinjsku pijacu i tom prilikom pazario nešto smokava. Pazar je platio novčanicom od 100 konvertibilnih maraka, dakle iznosom koji znatno premašuje vrijednost kupljene robe, da bi potom, teatralno i pred okupljenim novinarima i prolaznicima, prodavačici za tezgom rekao da kusur ne treba vraćati.
Kada vrhunski sportist, glumačka ili estradna zvijezda, pa čak i poslovni magnat negdje ostave solidan bakšiš, to može biti vijest za rubriku zanimljivosti u medijima. Ali kada to učini političar na visokom položaju, i na skaredno teatralan način kako je to učinio Minić, onda je to mračna, obeznađujuća poruka društvu.
Posao premijera nije da ostavlja kusur jednoj prodavačici na pijaci, već da radi na stvaranju društvene i poslovne klime u kojoj će ljudi moći da pristojno zarađuju. A Minićeva stranka stvorila je klimu koja je toliko kužna da je nekoliko hiljada žitelja Trebinja potjerala da novac zarađuju u obližnjem Dubrovniku. I da tamo odlaze izlokanim i pogibeljnim putevima čija se rekonstrukcija stalno obećava.
Na neki način Minić je duhovni sabrat Bakira Izetbegovića koji je imao jednako skaredan običaj da za Bajram, po izlasku iz džamije pred foto-reporterima teatralno dijeli novac okupljenoj sirotinji. I Minić i Izetbegović, možda i nesvjesni toga, društvu šalju poruku – dobićete mrvicu samo ako ćemo mi dobiti čitav kolač. Nagradićemo vas uvredljivom sitninom ali samo ako mi od toga imamo korist, pa makar samo onu medijsku.
Kusur kog je Minić odbio da uzme na tezgi trebinjske pijace predstavlja ozvaničenje ćacizma kao premijerske strategije. To je Izetbegovićev bajramluk, to je Vučićev parizer. To je metastazirani tumor politike u kojoj se okupio vampirski soj, nesposoban čak i da samo nasluti, a kamoli da u potpunosti shvati ideju javnog dobra. U njihovoj svijesti politika je privatni biznis, a javnost je svedena na sirotinju kojoj se udjeljuje milostinja.
Za to vrijeme obeznađeno društvo šuti i infantilno se nada da će se jednom pojaviti Bafi Samers. Ali Bafi se neće pojaviti, ona je samo dražesni lik iz tinejdžerske serije. U ovoj stvarnosti vampiri pobjeđuju jer je društvo nemoćno, a nemoćno je jer je otupljeno pa ni ono ne može razumjeti ideju javnog dobra.
